Quote:
Black_panther kaže:
Nedavno sam bila svjedočila smrti svog psa. I to mi je bilo prvi put da sam baš bila prisutna i vidjela zadnje trenutke odlaska nekog živog bića. Naravno, nije čovjek, životinja je... ali me zanima zašto je par sekundi prije smrti ispustio neke... pomalo zastrašujuće jauke (ne uzrokovane bolom, već onako kao da duša odlazi iz tijela), a zatim mu se tijelo zatreslo 2-3 puta i prestao je disati.
Bio je srčani bolesnik i cijeli taj dan je mirno ležao (nakon dolaska od veta), odavao dojam da je miran i spokojan (kao da bi se mogao oporaviti) pa su me ti nadnaravni jauci iznenadili.
Je li to prirodna pojava u sekundama prije same smrti?
Je li se to događa i kod ljudi?
Zbog čega dolazi do te pojave?
Ja sam ga instinktivno pokušala dozvati za vrijeme tih jauka (jer nisam znala što bih drugo u tom trenu), ali on je već imao prazan pogled u jednom smjeru, nije više bio svjestan okoline, što znači da ni te jauke nije proizveo svjesno i svojom voljom.
Također, baka mi je umrla na nosilima u bolnici i dok sam bila na hodniku, čula sam sestru kako viče "gubimo ju". Je li i moja baka pred smrt ispustila možda neki zvuk, jauk? Je li se i njoj zatreslo tijelo prije nego je srce prestalo kucati (također srčani bolesnik, u slučaju da je bitan podatak)?
I šta se pozdrazumijeva pod onom izrekom 'umro je mirno u snu'? Ili, 'otišao je mirno i spokojno'? Mogu li reći da mi je pas otišao mirno i spokojno, bez bolova (bez obzira na te uznemirujuće pojave kojima sam svjedočila u samim sekundama prije njegove smrti)?
Također, mogu potvrditi da su i pas i baka bili svjesni do gotovo posljednje minute. (znam da ovo zvuči poprilično neukusno u istu rečenicu staviti i psa i baku, kao da je to isto)
Sa psom sam "pričala" svega nekoliko minuta prije smrti i reagirao je na sve moje riječi na koje inače uvijek reagira (tipa, idemo van? i sl.), a s bakom sam također pričala prije nego su je uveli u sobu i bila je prisebna.
Dakle, jel imao netko takva iskustva i je li to sve normalno tj. prirodno?
|
Mislim da je onaj zadnji izdisaj prije smrti, odnosno prije no što duša ode iz tijela, nešto glasniji od, da tako kažem, uobičajenih udaha/izdaha. Čula sam više puta od starih ljudi koji su svjedočili mnogim smrtima i bili prisutni uz umirućeg do samog kraja slične priče. Svi oni su mi ispričali iste ili slične priče. To su bile moje bake, djedovi, prabake, pradjedovi, moj tata, strina, teta, tetak, svekrva.... Svi oni su mi ispričali, velim, identična ili vrlo slična iskustva koja su imali uz nekog svog umirećeg, uz kojeg su bili do samog kraja. I uvijek su naglasili taj posljednji izdisaj, koji je bio dosta glasan, značajno glasniji od ostalih. Taj moment bi valjda trebao biti izlazak duše iz tijela.
Ja osobno nisam prisustvovala smrti čovjeka. Ali jesam, kao i ti, svog psa. Bio je to maleni psić, mješanac. Imala sam ga oko godinu dana, a onda ga je ugrizao otrovni krpelj. Unatoč brojnim posjetima vetu, infuzijama i antibioticima
ipak je, nažalost, izgubio bitku. Bila sam uz njega do samog kraja. Točno sam vidjela kad je prestao disati; isti tren oči su mu postale staklenkaste - točno se vidjelo da u njima nema više života. Dragala sam ga cijelo vrijeme dok je "odlazio", klečala uz njega i tiho plakala i točno sam čula taj ZADNJI izdah. Nekako sam instiktivno znala da je zadnji, i istina, bio je glasan. Ove prijašnje izdahe jedva da sam i čula. No uglavnom, prilikom tog zadnjeg glasnog izdaha točno sam znala i osjetila da mu duša napušta tijelo. Ne mogu bolje objasniti, ali taj tren jednostavno sam znala. Osjetila sam to. Podilazili su me trnci i bila sam sva naježena i osjećala sam se u taj tren kao da mi je zima. A bio je 8 mj i vani temperatura preko 35 stupnjeva, toga se jasno sjećam.
Uopće NE zvuči neukusno u istu rečenicu staviti i psa i baku. Niti najmanje. Zašto bi to bilo neukusno?? Tako mogu misliti samo ljudi s predrasudama te oni koji nikad nisu iskreno voljeli životinju. I naravno, oni koji omalovažavaju životinje i smatraju ih "nižim" bićima, manje vrijednima od ljudi. A životinje, naravno, također IMAJU dušu, osjećaje i svijest.
Prema tome, gubitak je gubitak, emocije su emocije, bilo da se radi o životinji ili o čovjeku. Nipošto NE trebamo osjećati grižnju savjest ili krivnju ako za životinjom tugujemo jednako dugo ili čak i duže nego za čovjekom. Ono što je jedino bitno u procesu tugovanja za umrlim dragim nam bićem i ono što određuje koliko dugo će taj proces žalovanja trajati, bilo da se radi o čovjeku ili životinji, je koliko smo duboko bili vezani uz preminulog/preminulu, koliko nam je ona/on značio te naravno, koliko smo emocija uložili u odnos s tim bićem.