Quote:
radical change kaže:
Mislim da tražiš potvrdu od partnera, tražiš da ti on stalno naglašava koliko je zagrijan, koliko mu je stalo, koliko te želi, koliko si mu važna. Ako toga nema ti ludiš, puca te ljubomora, strah te raspada veze, pitaš se da li te voli, da li te vara, da li veza ide u dobrom smjeru. Nesigurna si zapravo u sebe i tražiš od partnera da potvrdi tvoju vrijednost (ne samo tvoju, nego i vrijednost veze). Obično kada se osjećamo nesigurno tražimo od partnera više nego nam on to može realno dati, i naravno to ne dobijemo, i odbijenicu tumačimo jednosmjerno - nije mu stalo..
Zapravo je te jedna nezgodna slijepa ulica koja uvijek nanovo potiče naše duboke nesigurnosti.
Hajmo staviti na papir pozitivne karakteristike tvog partnera, i one negativne. Tu imaš crno na bijelo kakav je on zapravo u tvojim očima. Biti će i pozitivnih i negativnih osobina, ali bi trebalo biti više pozitivnih naravno. I sad ako je partner zatvoren po pitanju pokazivanju osjećaja to znači da od njega ne možeš tražiti afirmaciju po tom pitanju, dakle kada ti treba ti moraš pokazati i uzeti. Ako ti to ne može dati pitaj se da li previše tražiš i možeš li prihvatiti njega takvog kakav jest? Zatim se pitaj odakle izviru te tvoje povećane potrebe, da li ih izaziva strah, neisgurnost, neke misli, životno okruženje, neke predrasude o braku i vezi koje si imala i slično. Da li možeš nešto od toga promjeniti?
Gle ako smo nesigurni i očajnički tražimo slamku spasa za koju ćemo se uhvatiti nema tog partnera na svijetu koji nam može ta slamka spasa biti. Ljudi nisu stvoreni za igranje takve uloge. Samopouzdani ljudi stim nemaju problema, dakle oni se slobodno izražavaju i realno prihvaćaju vrline i mane druge osobe. Ukoliko sa nekim nisu sretni idu dalje, ne zato što im treba netko da ih nosi i spašava već jer im treba netko da im obogaćuje život. Može se naravno desiti da ti i partner osjećajno niste kompatibilni i tu ne možeš dobiti ono što ti treba. Ukoliko se to ne može promjeniti ili prihvatiti razlaz je realna varijanta. U vezama, brakovima, kada dođu obveze ljudi ostaju uskrećeni za mnogo toga, pokušaj naći kompenzaciju, recimo kućnog ljubimca da te podiže kada si down, ideja se može činiti glupom ali bolje i to nego se partneru konstantno kačiti o vrat..
|
Pa i ne trazim to stalno, ali kada toga dugo, dugo nema, onda upadnem u crnilo i jako, jako mi treba nesto od njega da osjetim da me jos uvijek voli.
To i je valjda znak da mi je stalo.
A to da trazim od njega da mi da kao neku potvrdu, da i to mi fali, ta potvrda, uvazavanje, kao neki osjecaj da sam ja njemu najbolja, da sam mu privlacna itd..
Objektivno, svjesna sam da njegovo uvazavanje mene ne znaci nista, jer ja sam to sto jesam, nisam bolja ako netko.ima dobro misljenje o meni.
Ali kako smo se dugo vremena vrtili u nekim svadjama, distancama i mom.zamjeranju, upali smo u odnos u kojem jedno drugom nista posebno lijepo nismo govorili niti pokazivali. Jednostavno smo "bili". Ja tako nesto ne podnosim, to jednostavno "bivanje" s nekim. I predugo je sve to trajalo, a trajalo bi jos duze da ja nisam nakon malih pucanja u jednom trenutku eksplodirala u svojoj samoci i otudjenosti.
I nisam bas toliko nesigurna i ocajna da mi je on slamka spasa, ali jesam dovoljno da ne mogu imati smiren i stabilan svoj unutarnji svijet i da cesto pretjerano reagiram ili osjecam svasta, a nepotrebno.
A ne, kucni ljubimac mi nije rjesenje. Nazalost (ili nasrecu), ono sto mi treba je razgovor,kontakt i povezanost sa svojim muzem. Ne kacim mu se za vrat, ajme to tak grozno zvuci.. Ne, to mi je grozno. Volim i ja imati svoje vrijeme, otici van s frendicama, surfati netom, raditi stosta, ali ako necu imati neku povezanost s partnerom, radje cu biti sama.
Cesto vidim kako partneri prestanu bii partneri ilitiga dvije osobe koje su bile zaljubljene, a postanu samo roditelji i cimeri koji zajedno otplacuju kredit, a to ne zelim nikako.
Umjesto psa, moram pronaci svoje samopouzdanje i samosvijest..To me muci zapravo najvise od svega :/