[Nemruth Dagi]

Kokaleros Evo

«Jesen stigla...ljama se oženi» svira mi melodija u glavi opasanoj sa zelenom i crvenom bojom Konzumove vrećice. Očito je da Peruanska sporovozna poštanska ljama (ili PSP ljama) zaglavila na kokainskom banana brodu u burnim noćima što krijumčare takve klase lišavaju osjećaj morske bolesti.
Da suzbijem ariju «Jesen stigla...», uzimam svježe, netom zrele sjemenke Dature Stramonium. Kako ne dolazi moj koka-čaj, a ljama je otkazala poslušnosti, preostaje mi da se sama doziram sa tvarima iz Božje apoteke.
Jučer sam tako pojačala dozu jer me načela već i depresija od isčekivanja te nikadnadošle živine te sam mrknula desetak crnih točkica sjemena natašte.

Nakon desetak minuta, još mi nije bilo ništa...a onda...moj svijet je nestao i predamnom su se otvorila vrata jedne druge dimenzije. Oprezno sam ušla unutra...moram reći da sam lagano prošla kroz ta vrata, nije me moj celulit zaglavio.
I eto me...na vječnom proljeću izgubljenog grada Macchu Picchu-a.
Svježi andski razrjeđeni zrak je ušao u moju vrećku, i ja sam je odmah odbacila kao suvišnu. Moje su se oči dugo prilagođavale na kompoziciju slike koja mi se pružala. Malo smeđe, malo zelene, pa žuta , i onda još zelenija, pa mrva sive...
te ravno,
malo ukošeno,
ali dovoljno strmo,
da ljame mogu kositi travu svojim njuškama.
Trljala sam oči ali to je to...
To je Macchu Picchu, biser Anda.
I dok sam tako stajala nevjerujući mojim očima, pluća su mi se sama punila divnim zrakom smanjenog kisika, moje su uši čule melodiju od koje je organ emocija sam poskočio. I da imam krila poletjela bih ko kondor ali krila nemam, ali dobro čujem. El pasa condor...svirala je frulica i davala cjelokupnom dojmu natprirodnu zvučnu kulisu.

Ah...to je to...pomislila sam i bila sam spremna baciti se u zagrljaj prve klupe...ali vidim da tu frulicu neki udaljeni lik sviri...a nigdje nikoga...gore iznad mene leti kondor...dolje pasu ljame, a pastir iz male cijevi izvlači notna uputstva za let ptica.
Gdje su turisti...osoblje koje nadgledaju tu turističku znamenitost, straža, smetlari, prodavači koke...klozet frau, kuharica iz restorana...???

Samo svirač, ljame i ja...pomislila sam da možda nisam uzela dovoljno sjemenja dature pa sad imam smanjeni doživljaj posjete najpoznatijem situ u južnoj Americi. Možda, datura još nije bila posve zrela, pa me zaštekala ta njena nespremnost da me posve uroka...na to nisam imala odgovor ali sam se približila tom frulašu a da me niti jedna ljama nije ozbiljno pogledala.

Buenos dias...kažem mu ja sa svojim skromnim znanjem španjolskog a on prestane svirati...
Dobar dan...kaže on meni i nastavi... sjedite...čekao sam vas!
Ooh, Bože pa vi znate hrvatski...
O, da...to je Sova...znate Varšavska...
Divno...a znate, pa vi ste, Bože moj...vi ste...gospodine predsjedniče...Vaša Ekselencijo...
Da...ali ne uzrujavajte se zbog toga...nego, evo vam malo lišća...svježe nabrano, poslužite se, koka je prvoklasna.
Odmah sam se bacila ko ulje na salatu, na to zeleno blago. On me samo gledao i smijao se, pokazivajući pri tome svoju «usnu harmoniku» od bijelih zubiju što mu napravila majka priroda. Pomislila sam da ima tako dobre zube od žvakanja koke. A ja imam gebis, i celulit...i skromnu daturu.
E, pa to nije pošteno!

Ja sam žvakala a kako ne mogu pričati i žvakati gebisom, njegova ekselencija predsjednik Perua, kokaleros Juan Evo Morales, samo me gledao a onda je nastavio natjeravati svojeg kondora po zračnim strujama andskog neba.

Pomislila sam svašta, ali me je u tom času presjekao vjetrić koji se odbio od ruba andskog gorja i nježno me pomilovao. Da nisam na daturi i bez kisika, pomislila bi da nisam dobro zatvorila vrata druge dimenzije, pa da me uhvatio propuh.
Evo je svirao, kondor je letjeo, a ja sam i dalje žvakala...ništa me više u životu nije dirao...ni gebis, ni celulit..ni to što već mjesecima ispod vrećke nemam poštenu frizuru i što mi je ten ko u čovječe ribice...i što toliko dugo čekam tu nepouzadnu sfušanu sporovoznu poštansku peruansku ljamu.
La vita de'billa!