[Nemruth Dagi]

Hugo, Boss...Evo i ja

Ležala sam shrvana svojom boljkom na kauču sa vrećkom na glavi dok su mi uške bile usmjerene prema ulaznim vratima. Tako sam se namjerno namjestila sve u bojazni da ne pozvoni sporovozna ljama sa mojim koka čajem, a ja je ne dočekam nespremna. Sati idu a ja čujem stenjenje puža pri teškoj probavi, ševu bubamara na lišću, prelet muhe iznad vreća za smeće te padanje sjemenka dature po travi mojeg dvorišta.
Uši su mi ko u šišmiša ispod te plastike, čujem frekvencije kao te životinje...ali ipak djelujem vizualno bolje nego kineski proizvod Batmena iz Wuhana gdje se već tradicionalno proizvode. Tome i pridonosi moj wei-wu, a zapravo ve-vu-vuhan. Zato ležim te samo slušam, ne djelujem. Batmen je upokojen.

Ipak ne treba pretjerivati jer za koji dan je Halloween ilti Noć vještica. Nitko neće tada obraćati pažnju na mene. Mogu se mirno prošetati do Konzuma i kupiti par kozmetičkih sitnica. Helovin se dakako rimuje sa kokain pa se odmah osjećam bolje. Ma nije meni do kokaina,daleko od toga. Meni je do koke.

Dok su se moje uške pomicale kao radari u nadi da će čuti ljamu poštaricu, na pamet mi je palo da imam samo dvije mogućnosti.
Datura Inoxia ili Datura Stramonium. Nemam mi treće..
Opet moram do Evo Moralesa na Macchu-Picchu. Moram njegovoj Ekselenciji, objasniti moju boljku jer ta ljama ne dolazi sa pošiljkom.
Ostala sam prevarena. Kokainski kartel mi je maknuo poštansku ljamu i oženio narko-bossa sa njome a meni ostala MIERDA.
Drek.

Odmah sam krenula u akciju. Dok sam brala sjemenke tih biljaka, susjeda me lijepo pozdravila. Već je navikla na moj Konzum-look. No, njen mali nije pa je jadnik kriknuo; «Mama vidi, teta ima uši ko Batmen!».
Nisam znala da li mali misli na veličinu ušiju ili na prljavštinu na njima?

No, dobro...klinac je ionako pedagoški pobro maminu čvrgu u glavu a ja sve sjemenke. Mislim da sam bolje sreće nego on.
Ovaj puta promješala sam ih te ubacila u svoje ždrijelo. Datura jedna, datura druga...u tom miksu vjerovala sam da ću biti uspješnija. I počelo je odmah djelovati. Susjedov mali još je vrištao od udarca pedagogije dok se moj se svijet okrenuo naglavačke. Osjetljive uši parali su zvukovi nadzvučnog aviona avio kompanije Air-Skolopamin. Bez označenog sjedišta, masno plaćene karte, pilota i stuardese, te plastične avionske hrane, odmah sam sletila na željeno mjesto.
- Oh...popravili ste frizuru rekao mi je Evo, bljeskajući svojim biserjem od zuba po Andskom okruženju. Skoro mi je spržio oči tim bljeskom. Ray ban odmah mora ići na oči.
Moram priznati da sam ostala zatečena. Ne zbog toga to sam se vratila u Peru, već što nisam niti znala da imam frizuru. Popipah se po glavi i zaista ispod vrećice ipak još imam kosu ali ne i vrećku. Mora da mi je ostala na aerodromu. Prođoh rukom prema ustima. Na njima nije bio ruž ali bili su prisutni svi karijesi i gebisi...to je dobar znak. Vratila sam se cijela što prava, što karijesna, i gebisna na Macchu Pichu.
- Sjedite...sad će Hugo...samo što nije...- rekao je predsjednik predsjedničkim glasom a meni je ruka grabila svježe nabranu lišće koke.
- Uzmite i to...ponudi mi kokaleros Evo nešto bijelo kao sir.
Ne možeš odbiti predsjednika...te hrabro gurnem i to, pa halapljivo mljacnem svojim ustima. Zagrcnem se i shvatim da to nije sir. Hugo Chavez je stajao pored mene i samo se smiljuljuo dok sam ja bjelkinja, europljanka, slavenske krvi ulivene u nacionalno biće plemena Hrvata gutala nešto što nije imalo veze sa mozgom.
Onda mi datura otvori vrata svjesnosti koja su se sama zalupila, pa shvatih da su me ta dva andska dripca namagarčila. Osjećala sam se ko Španjolci u Moctezuminoj okruženju (da Moctezuma a ne Montezuma).Ti domorodački vrazi podvalili su mi nešto a sve mi je to mirisalo na «pastu». No kako ta dva prijana ne igraju tenis niti golf pa nemaju bijele cokule a niti bijele bičve, ostalo je samo to da pomislim kako ta pasta nije pasta, već ona «pasta».

Iznad nas na plavetnilu andskog neba odjednom su nahrlile čelične ptice i iz svojih debelih crijeva tukle po nama drekaste čelične kuglice, bilo mi je posve jasno da nas je napala DEA i jenki boss Bush.
Kako da objasnim tom Teksašaninu iz čelične ptice sa prepunim ustima pune koke i «paste» koja nija pasta, da ja nisam narko-diler, da nemam narko-dolar, narko-namjere te da imam ikakve veze sa predsjednicima u čijim se zemljama proizvodi koka???

Hugo, Boss...Evo i ja...i svi skupa zajedno sa ljamama, vikunjama, alpakama u ljutom smo se boju našli na predivnom mjestu starih Inka. Dok su se oni mlatili, ja i ljame sakrile smo se u gustiš. Neka se južnoamerički drugovi i američki gospodin međusobno razračunavaju, a da ne nadrndaju mali, kao što sam ja i te miroljubive živine. Dolina rijeke me je prizivala a i plavi vlakić je bio na stanici. Trebalo je pobjeći od kokainskog rata. Ipak više od toga me je zabrinjavalo to što mi je stijenka usta bila puna «paste», a dio sadržaja već sam progutala, prije nego li sam ga uspjela ispljunuti. Hvatala me nesvjestica i bunilo. Ljame se sažalile nad mnom. Jedna me gurala i bola u starku kako bi se usmjerila prema uskoj stazi, dok me druga svojom stražnjicom zaustavljala da se ne sunovratim u rijeku Urubambu. Ono što nisam mogla tada znati bila je činjenica da su me ljame otele, gurajući me drogiranu na 2300 metara nad morem prema sigurnoj kući kao da me balkanski muž goni a ne udruženi predsjednički narko kartel i američki boss zajedno. Nije me bilo strah koliko mi je bilo loše ali je postojala je realna šansa da te ljame pripadaju tajnim ljevičarskim pokretima kao što su mao-mao, tupak-amaros, Sendero Luminozo ili nekom zaostalom KPJ, SKOJ. Bilo mi je toliko loše od kokinske baze ili popularno zvane «pasta» da sam poželjela vidjeti pred smrt (a to bi mi olakšalo) gumenu facu našeg ministra zdravstva Gumenka Milinovića.
Nakon njegovog lica i sama smrt bi imala prijazno ljudsko lice.

Padajući u nesvjest, moglo se iz mene čuti...ona stara koju smo nekad morali pjevati u zboru;
Po šumama u Andaaaama,
zemlje ove dalekeee.
idu čete dobrih ljama
slavu koki donoseee!


Che Jesus...ili Cristo Redemptor očito je imao posve drugu destino za mene...