|
Evo, ja za sebe mislim da je žalosno da u svojim 30-ima moram doci na ovu temu i opravdati svoj osjecaj koji imam prema obitelji. Cijeli život od stare slušam kako sam ja bez nje nitko i nista. Nažalost, ni sa 29 se to nije puno promijenilo. Plesala sam kako stara svira. Od svete slike majke i njene brige za mene u jednom periodu izgubila je potpuno sebe i usudim se reci cak i kontrolu nad svojim rijecima i postupcima. Odvratna mi je nekad. Sve je započelo kada sam se razboljela od MS. Od bolesti je bila gora samo moja obitelj koja je pokazala apsolutnu nulu brige oko osobe oboljele od MS dok je stara koja je jedina brinula otišla predaleko da me to počelo gusiti. Otišla sam. Ni vlastita bolest me nije sprijecila da se osamostalim. No trauma ostaje. I osjecaj odgovornosti sto sam im uskracivala kak ti zahvalnost za sve sto su ucinili za mene. U toj krivnji izgubila sam sebe potpuno.
|