Pogledaj jedan post
Old 05.01.2012., 14:49   #69
Quote:
Leoben Conoy kaže: Pogledaj post
Tu je sidrun npr stavio primjer Rijeke koja se nije odlučila za takvu akciju ni u rujnu kad je JNA otvoreno krenula u napad na svim bojišnicama od juga do Dunava. Tu ide i Istra, gdje je armija u Puli imala i mornaričke i zrakoplovne snage.

Treba se sjetit da u 6. mjesecu 1991. i dobar dio oficira JNA Hrvata još nije imalo stav o tome gdje će i kako će, a u tih par mjeseci su "progledali" osobito kad su iz Srbije krenule kolone rezervista, ne baš obrijanih kako je službovnik JNA propisivao...
Iako već zvučim ko pokvarena ploča, Hrvatska nije bila Slovenija.

Tamo su sve političke snage radile na izlasku iz YU, jednopartijska vlast je maknula naziv Socijalistička iz imena republike, nisu dozvolili razoružanje TO.. oni su taj sukob s Armijom dočekali jedinstveni.

U Hrvatskoj je priča bila drukčija, SK je takoreći do zadnjeg časa vjerovao u opstanak Jugoslavije, od njih neke velike koristi zaista nije bilo, dok se dobar dio srpskog članstva SKH na prostorima raznoraznih SAO stavio u službu agresije.

Uostalom, baš me zanima postoje li danas u Sloveniji ovakvi prijepori oko povijesti njihovog osamostaljenja ili to samo u HR lijevoliberali žele kriminalizirati vlastiti rat za neovisnost pod firmom europejstva i borbe protiv nacionalizma.
Dovoljno je npr pročitati jedan Butkovićev komentar o tim vremenima i ne treba laksativa
Ova teza kako oficiri hrvatske nacionalnosti još u lipnju 1991 nisu progledali.Po studiji koja se bavi tom problematikom nevjerovatan podatak je o 50% Hrvata koji su ostali u JNA i nakon priznanja RH u siječnju 1992 godine.

Da smo napali vojarne u lipnju, cijeli ostatak SFRJ (osim Slovenije) sa većinom aktivnih vojnih lica hrvatske nacionalnosti bi krenio da potaraca Hrvate "ustaše"
Studija Ministarstva obrane i Dokumentaciskog centra donosi i poražavajuću činjenicu:

„Najveći broj visokopozicioniranih kadrova JNA hrvatske nacionalnosti, ili pak drugih nacionalnosti a rođenih u Republici Hrvatskoj, nije se početkom Domovinskog rata, a ni kasnije, stavio na raspolaganje Republici Hrvatskoj, odnosno Hrvatskoj vojsci (u daljnjem tekstu: HV).
U odnosu na ukupno 235 generala aktivnih u promatranom razdoblju, to su učinila tek sedmorica generala i admirala, ili oko tri posto ukupnog generalskog kora.
Konkretno, u redove HV-a uključila su se tek tri aktivna generala (Josip Ignac, Petar Stipetić i Ivan Štimac), dva umirovljena generala (Anton Tus i Tomislav Biondić – umirovljeni početkom 1990-ih), te dva aktivna admirala (Josip Erceg i Božidar Grubišić).
Svi ostali aktivni generali i admirali ostali su na suprotnoj strani (ili u aktivnoj službi, ili su otišli u mirovinu, ili su ostali u Republici Hrvatskoj i nisu se stavili na raspolaganje HV-u).
Iz mirovine ostvarene prije 1990. godine, dakle prije promatranog razdoblja, aktivirala su se samo tri generala (Janko Bobetko, Stanko Matić i Martin Špegelj) te jedan admiral (Sveto Letica).
Gotovo identična situacija, ukoliko se u obzir uzme ukupna masa starješinskog kadra, bila je s visokim oficirima JNA ranga major – pukovnik (oko 6-7 posto).
Konkretno, prema službenim podacima JNA na dan 1. 1. 1990. u JNA je, u odnosu na broj formacijskih mjesta, bilo ukupno: 25.101 oficir, 19.165 podoficira te 2027 profesionalnih vojnika po ugovoru, odnosno sveukupno 46.293 AVL.
Prema podacima umirovljenog stožernog generala Antona Tusa, koji su u nekoliko navrata javno izneseni, tijekom Domovinskog rata na hrvatsku stranu prešlo je ukupno 2500 AVL (aktivnih vojnih lica) iz djelatnog sastava JNA…

Na ovom mjestu želimo naglasiti samo neke činjenice koje se odnose na AVL hrvatske nacionalnosti početkom 1990-ih:

- AVL hrvatske nacionalnosti svih rangova (od podoficira do generala) u aktivnom sastavu JNA bilo je znatno manje od potrebnog broja u odnosu na nacionalnu zastupljenost u stanovništvu bivše države. Ovaj podatak dodatno pojačava i činjenica da je u redove HV-a prešao znatno manji broj AVL hrvatske nacionalnosti viših rangova (naročito generala), nego AVL nižih rangova. Taj problem je čak značajniji od problema “amnezije” (koji će biti pojašnjen u nastavku teksta), a koji se najviše odnosi na AVL viših rangova;

- AVL hrvatske nacionalnosti viših rangova (pukovnik – general) imali su znatno bolje riješeno stambeno pitanje u drugim republikama i pokrajinama bivše države, u odnosu na AVL nižih rangova. Stoga je znatan broj umirovljenih generala hrvatske nacionalnosti ostajao u tim republikama i pokrajinama (najviše na teritoriju Srbije, zbog službovanja u Beogradu) i nije se aktivno uključio u Domovinski rat.
S druge strane, AVL nižih rangova, ukoliko su bili samci ili ukoliko nisu imali adekvatno riješeno stambeno pitanje, vraćali su se u Republiku Hrvatsku i uključivali se u Domovinski rat. Konkretno, uključivanje AVL hrvatske nacionalnosti u Domovinski rat nije bilo uvjetovano jedino i isključivo domoljubljem, nego i čisto pragmatičnim životnim razlozima, poput osiguranja radnog mjesta, visine primanja, zaposlenja supružnika, školovanja djece, posjedovanja značajnije imovine u drugim republikama i pokrajinama, ili u Hrvatskoj (kuće, stanovi, zemljišta i slično);

- značajan dio AVL hrvatske nacionalnosti svih rangova, a na službi u JNA izvan Republike Hrvatske, u jesen i zimu 1991. godine nije aktivno sudjelovao u borbenim djelovanjima na teritoriju Republike Hrvatske, već je u velikoj mjeri koristio mogućnost bolovanja, sve do odlaska u mirovinu. Velik dio njih, koji po vlastitom zahtjevu nisu otišli u mirovinu, prisilno su umirovljeni ili položajno u potpunosti marginalizirani početkom 1992. godine (nakon smjene saveznog sekretara za NO generala armije Veljka Kadijevića i preuzimanja JNA od strane kadrova lojalnih politici Slobodana Miloševića);

- dio AVL hrvatske nacionalnosti aktivno je na strani JNA sudjelovao u izvođenju borbenih djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata;
- manji broj AVL hrvatske nacionalnosti, iako je imao sve pretpostavke za nastavak ––vojničke karijere u Hrvatskoj vojsci, osiguranu mirovinu ili riješeno stambeno pitanje, ipak je dragovoljno, bez pritisaka, odselio na teritorij drugih država nastalih raspadom SFRJ;

- manji broj AVL hrvatske i ostalih nacionalnosti također je imao sve pretpostavke za nastavak aktivne vojne službe (u daljnjem tekstu: AVS) u HV-u, ali je ipak odlučio da neće sudjelovati u Domovinskom ratu ni na čijoj strani, pa ni na strani Republike Hrvatske koja im je osigurala redovno isplaćivanje mirovina (general-major Zvonimir Tonković, general-potpukovnik Marijan Čad) ili bavljenje nekim drugim aktivnostima u civilstvu (nabrajanje istih bilo bi poduže);

- manji broj AVL hrvatske i ostalih nacionalnosti želio je sudjelovati u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani, ali su odbijeni od strane nadležnih institucija hrvatske države, prije svega tada nadležnih općinskih uprava za obranu. Razlozi za odbijanje bili su razni: političko-sigurnosna procjena, nesnalaženje općinskih službenika, pa i revanšizam prema “bivšima”;

- zaključno, neosporno je da se dio AVL hrvatske nacionalnosti aktivno uključio u Domovinski rat upravo iz istih životno pragmatičnih razloga zbog kojih je dio ostao “na drugoj strani”.
Prema gruboj procjeni, radi se o odnosu 50:50 posto.

Sva ona AVL hrvatske nacionalnosti koja su iz bilo kojeg od navedenih ili nekih drugih životno pragmatičnih razloga ostala “na drugoj strani”, ne treba osuđivati, ukoliko nisu prema Hrvatskoj, njenim građanima ili imovini počinili neko kažnjivo djelo.
Ne treba zaboraviti da je i postotno značajan broj Srba, Slovenaca, Muslimana i pripadnika drugih naroda i narodnosti sudjelovao u Domovinskom ratu te da su gotovo svi oni, ukoliko su bili kontaktirani od strane članova Savjeta, dali svoj veći ili manji doprinos radu na sukcesiji vojne imovine, kao i na izradi predmetne Studije.“

Ako nekoga zanima,evo linka gdje se mogu nać ovi podaci http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...zamGDg&cad=rja
sidrun is offline  
Odgovori s citatom