Hodam ja prošlo ljeto gradom u potrazi za Jungovim knjigama. Pošto Junga nema u knjižarama, već sam odlučio malo pohoditi antikvarijate. Na prelasku ulice na Zrinjevcu ugledam ženu kako nosi sportsku torbu napunjenu očitom nećim jako teškim i jedva hoda zbog težine. Naravno, priđem joj i ponudim pomoć. Ona pristane i nosimo mi tu torbu. Pitam je kamo ide da je ne ostavim s time na cesti, a ona (naravno
) kaže da ide u antikvarijat. Pitam je što kupuje, a ona kaže da ne kupuje nego prodaje hrpetinu "nekakvih bezveznih" knjiga. Nastavak vjerojatno i sami naslućujete. Da skratim, moj prvi Jung je sada na mojoj polici.
Ono što bi mnogi nazvali pukom slučajnosti (kako sam i ja tada pomislio) zapravo je daleko od toga. Pogotovo ako se takvi događaji ponavljaju. Pošto "klasična" znanost o tome nema što za reći (pogotovo zato jer se statistički takve pojave nebi smjele događati u takvim količinama) nema druge nego znanost "rastegnuti" i tražiti objašnjenje drugim putem. Koliko se ja razumijem u to (a razumijem se vrlo malo) čini mi se da se upravo o tome radi kod sinkroniciteta.
Jedini je "problem" u tome što za prihvaćanje takvih teorija vlastiti um treba očistiti od smeća kojeg dobijamo klasičnom naobrazbom.