Quote:
Nixon86 kaže:
ovo je nevjerojatna izjava, "psihijatri od većine pacijenata stvore ovisnike"
ja ne razumijem onda sa kojim bi sistemom oni trebali pomoći pacijentima i zašto onda uopće po tome ići kod njih...znam masu ljudi koji se pate; u depresiji godinama, napetosti, nesanice i odbijaju sistematski ići psihijatru.
Većina specijalista će postupiti po iskustvu i naravno naobrazbi te propisati lijek prvog izbora dok ne pogode odgovarajuću terapiju pacijentu da može što bolje funkcionirati u dnevnim aktivnostima.Ako ćemo tako (a nije da branim lijekove) svi su lijekovi ŠTETNI, neki ovisni.Ne treba pretjerivati sa anksioliticima i treba naći onu granicu, ugode ili bar nekog "in between" stanja da si relativno ok, a da ih opet ne uzimaš u "velikim količinama".
Nisam tabletoman, ali ako ću se ja osjećati bolje od 3 Helexa dnevno i 2 antidepresiva onda ću ih piti do kraja života, jer bi dovodio to u pitanje da sam dijabetičar?Naravno da ne, nego ljudi imaju tu strašnu stigmu prema "lijekovima za živce" općenito.
I lijekovi bi trebali biti štaka, a ne komplet riješenje...mi smo ti koji se moramo boriti sa ostatkom simptoma.
ja bi isto želio da ih ne moram piti, no jednostavno što sam god probao nije išlo...svaki nagli prekid bi me doveo u još teže stanje...
btw, jedna osoba je napisala da popije Xanax i da joj srce počne lupati za 10 min, tom lijeku treba 15-20 min da počne djelovati i full se apsorbira i radi se o autosugestiji odnosno napadu panike...probaj tražiti Normabel ili Praxiten pa vidi kako će biti onda, bolje ili lošije.
|
Meni je isto ta stigmatizacija i čitav tabu oko psihofarmaka presmiješan.
Kao što kažeš...ljudi se do kraja života šoraju iglama zbog dijabetesa. Moja teta ima probleme s bubrezima od djetinjstva i mora do kraja života pit takve tableturine pune kortikosteroida da ti pamet stane...a sve to da može voditi kolko tolko normalan život.
Ovi psihofarmaci koje ja (i većina drugih) konzumiram su pičkin dim naspram onoga što ona pije.
Zašto je moja bolest "manje vrijedna" liječenja nego njezina? Samo zato jer je njezina na čistoj fizičkoj razini?... Pa i moj mozak je oštećen. Fizički. I što sad? Hoću li trpit ili ću se liječit?..
Ako čovjek nađe prikladnu terapiju...znači...minimum nuspojava (ja sam recimo iz trećeg pokušaja sa psihijatrom našla kombinaciju koja mi odgovara)... onda ne vidim problema u konzumaciji istog.
Anksiolitici ...ako su kvalitetni... ne moraju nužno ići po pravilu "heroina"... odnosno... "potrebne su mi sve veće i veće doze"...
Ja uzimam Rivotril (ustvari antiepileptik koji se uzima kao anksiolitik) već 8 mjeseci...ako ne i duže...istu dozu...i jednako mi djeluje svaki dan. Nemam potrebu za većim količinama i nisam postala imuna na njega.
Sa Xanaxom i Normabelima mi je bilo drugačije...zato smo (psihijatar i ja) njih bacili iz uporabe.
Neke anksiolitike zbilja ne može čovjek piti dugo vremena (evo...ja bih danas mogla popit 50 miligrama normabela i ne bih trepnula. moj muž bi od 2 miligrama pao u nesvijest) pa onda psihijatri idu po principu da svakih 3-6 mjeseci mijenjaju anksiolitik.
Ja sam ipak imala tu sreću s Rivotrilom da zbilja nema potrebe da ga mijenjam.
Normabel mi je prestao djelovati već nakon tjedan dana.
Rivotril (ista doza) me drži već dugo, dugo vremena...i mislim da će me tako i držati.
Hoću reći... valjda treba pogoditi pravi lijek koji odgovara organizmu.
Nekome možda Xanax djeluje isto kao što meni djeluje Rivotril.
Al eto...Xanax je meni osobno sranje. Isto kao i Praksiten i Normabel. Ništa mi ne djeluje. Prebrzo sam stvorila rezistenciju na njih.
Na Rivotril nisam. On mi savršeno odgovara.
Uz Prozac...dakako.
