[Kikica]

Tinkili kaže:

ovo je okrutno, hladno i NI U LUDILU ovu metodu ne bih iskušavala na svom djetetu

pazi bisera "da se djeca naviknu na miris roditelja"

i meni je ovo prestrašno, pogotovo- pa nek plače al dobro, svako odgaja svoje dijete kako misli da je najbolje.
NAše ljudovište ima sad 4 godine i 4 mjeseca. Spava s nama. DO nekih 3 godine i nešto spavao je u kindaču odmah do našeg kreveta (od prvog dana mu je više odgovaralo nego da je s nama u postelji) a onda je kindač postao mali i makar gospodin ima svoju sobu sa predivnim krevetom- on se ubacio između mame i tate.
U petak je prvi puta odspavao u svojoj sobi do 1 iza ponoći a onda se vratio da se malo mazimo.
Ja nikad ne bi dijete tjerala od sebe. Nikad. Baš sam ga gledala, kako je velik, samostalan u puno stvari a ko da smo jučer doniujeli iz bolnice tu malu štrucu veselja.
Tako brzo rastu, tako na s kratko trebaju i žele uz sebe. Tako ih malo imamo, vrijeme leti i trenuci nestaju- ove trenutke želim dugo. I kad mi doleti koljeno u nos usred noći, kad traži rukicom dal sam tu, kad ujutro otvorim oči i prvo što vidim je kako me njegove oke gledaju a na licu mu osmjeh dok mi se približava da me poljubi- ja sam najsretnija na svijetu.

I ne vidim problem jer se navikao na miris roditelja Samostalan je, inteligentan, siguran u sebe, napredan, zaigran, sretan, mali šarmer koga svi u vrtiću vole- i sigurna sam da je barem dijelom zato jer poštujem njegove potrebe i želje. A nema prirodnije potrebe nego da dijete bude s roditeljima.

Ja mislim da je pravo vrijeme onda kad dijete odluči, kad želi, kad ne plače i ne vrišti jer ga "stavimo spavati". To mi je uvijek bilo tako neprirodno kad neko kaže- idem ga staviti u njegovu sobu, staviti spavati. Pa nije dijete stvar.