[presvetli]

Na Kubi smo supruga i ja bili 2001., i kako volimo putovati, bili bi najsretniji da svake godine možemo dva tjedna odvojiti samo za Kubu, a dva za neku drugu destinaciju. Možda dođe i to.
Aranžman nam je bio koncipiran na tjedan dana odmora u Varaderu i tjedan dana ture po zapadnoj strani otoka.
Letjeli smo iz Beča, sa pauzom u Punta Cani, Dominikanska R. Sjećam se da me zabrinula količina vlage tamo, međutim Kuba je malo sjevernije i zahvaljujući zračnim strujanjima, vrlo ugodna. Putovali smo u ožujku, i u to doba vrijeme i temperature podsjećaju na naše ljeto.
Na aerodromu u Varaderu, nakon što smo pokazali vauchere , dobili smo granične propusnice i brzo prošli carinu.
Prvi utisak o otoku može prevariti, krećete li od Varadera, jer to je najturističkije područje osim dakako, Havane. Podsjetilo me na hrvatski turizam i obalu u kasnim sedamdesetim, kao i mnogo toga tamo. Na neki uvrnuti način, vratilo me u djetinjstvo i sistem u kojem sam odrastao, na one pozitivne i one negativne stvari.
Kroz prozor klimatiziranog autobusa promatrate mnoštvo malih zidanih kućica svih boja, neodredivog stila “sam svoj majstor”, koje možete zamisliti, s vremena na vrijeme nadopunjenih velikim stambenim zgradama isto tako raspojasanog kolorita. Sve donekle oronulo i smiješno.
Prolazite uz polja agava prošaranih neizbježnim palmama i ostalom suptropskom vegetacijom. Agave su malo drugačije od naših, a poslije nam je objašnjeno da ih uzgajaju u farmaceutske svrhe. Ono što će vam vjerojatno najviše zaokupiti pažnju u početku je svo šarenilo vozila i tablica koje susrećete. Nevjerojatna sposobnost improvizacije kod Kubanaca, prisutna u svim aspektima života, održava u upotrebljivom stanju cijelu automobilsku historiju. Od vozila s početka prošlog stoljeća do najnovijih Audija ili Mercedesa. Pribrojite li tome da, iako je riječ o Americi, susrećete primjerke iz svih podneblja, pa smo tako imali priliku slikati se pored Ikarusovog autobusa iz sedamdesetih, kojem je na prednjoj masci ostao natpis Yugoslavia. Zanimljivo je mnoštvo boja njihovih tablica. Žute su za privatna vozila, plave i crvene su državna vozila, bilo od poduzeća ili uprave, zelene su vojne, a crne su ili turističke ili diplomatske. Čak smo vidjeli i dvije bijele, na Lada Nivama, i rečeno nam je da su to vozila političkih čelnika. Ove turističke traže dodatno pojašnjenje. Poželite li se provozati taksijem u nekoj od tih oronulih starih krstarica, iznenaditi ćete se kad vam gestikulacijom objasne da to nije moguće. Naime, ta vozila sva imaju žute privatne tablice, a vama kao strancu dopušteno je voziti se isključivo s uglavnom korejskim taksi vozilima u državnom vlasništvu. Postoji rješenje, naravno, ovo smo napravili u Havani, stanite uz cestu, blizu taksi stajališta i začas će se netko pojaviti i za 10-15 dolara odvesti vas na bilo koji kraj Havane. Teško mi je reći koliko oni time riskiraju, ali Plymouth iz 42. povezao nas je svih šestoro do hotela. O buci, struganju guma o blatobrane i doživljaju ne trebam ni pričati.
Na otoku egzistiraju tri valute, kubanski pezos, konvertibilni pezos i američki dolar.
Podjela je jednostavna. Kubanski pezos je nešto što se ne bi niti trebalo niti naći kod stranca i namijenjen je Kubancima. Konvertibilni kojim možete plaćati, vrijedi u omjeru 1:1 i toliko je rijedak, da teško da ćete ga i vidjeti. Cijene na otoku različite su za domaće i strance. Moram priznati da osim jednog kafića uz put gdje smo pili i jeli, skoro nigdje nisam u praksi imao mogućnost vidjeti kako funkcionira ta podjela. Naravno, kupujete li nešto na cesti, kao novine ili neku hranu s nogu, moglo bi se dogoditi da platite i njihovim pezosom, ali ne želite riskirati pokvaren želudac, a novine teško da čitate. Možda se odlučite na javni prijevoz, ali to je više atrakcija za slikanje, nego za pokušaj. U Cienfuegosu smo iskoristili priliku i ušli u jednu njihovu robnu kuću, gdje su cijene istaknute u pezosima i točkicama. Zaista je tužno kad vidite po kojim bezobraznim cijenama se prodaje roba najniže kvalitete ili televizori proizvedeni još krajem osamdesetih.
Prvih nekoliko dana proveli smo u Varaderu, koji je zapravo, dugačak niski poluotok, koji na najširem dijelu ne prelazi 500 m. Destinacija je većine turista koji posjećuju otok. Sastoji se od starog dijela grada, dok je ostali dio otoka načičkan hotelima koji su u neprestanoj gradnji. Žalosno je da se vrh poluotoka radi te gradnje devastira, jer tu je nalazište stanovnika prije naseljevanja. U gradu smo pogledali lokalni muzej i saznali da je većina poluotoka pripadala Al Caponeu i obitelji Du Pont, posjetili botanički vrt i slučajno imali sreću prisustvovati odličnom koncertu afro-kubane. Hoteli su redom all inclusive tipa, s domaćom radnom snagom i strancima u managementu i kako nam je ovo bilo prvo iskustvo te vrste, tako vjerujem da je i zadnje. Ne treba trošiti riječi. To sigurno nije tip odmora koji ste htjeli.
Havana je strašno dinamičan grad koji plijeni svojom arhitekturom, atmosferom i kontrastima.
Posjetili smo La Bodegitu i Floriditu, legendarna mjesta gdje je Hemingway redovito ispijao svoje omiljene koktele Mojito i Daiquiri. Kokteli su inače na svakom koraku, a uz cijenu od 1 $ u prosjeku vrlo pristupačni, tako da se od Mojita i Cuba Libre nismo odvajali svo vrijeme. Posjetili smo i Hemingwayevu vilu na periferiji Havane i obišli selo Cojimar koje je poslužilo kao predložak za knjigu “Starac i more” u kojem je tada još uvijek živio stari ribar Gregorio Fuentes, njegov ribolovni drug. Bizarno je da je obitelj “prodavala” starca u toj dobi kako bi turisti imali priliku slikati se s njim. Kubanci s kojima sam pričao, nisu imali lijepih riječi o tome.

Ovo sam započeo prije mjesec dana za jedan stari topic o Karibima, pa kad smo već na Kubi ponovo, nastavit ću čim smognem vremena.