Pozdrav živima, ako tko navrati!
Ja sigurno nisam osoba sa iskustvom kakvo se na ovoj temi očekuje, ali mislim da bi se moj doživljaj mogao uklopiti.
Na pregledu kod iridologa sam prvi put u životu čula da imam oštećenje na hipofizi i hipotalamusu i da je to posljedica jakog udarca u glavu koji mi se dogodio između druge i treće godine života.
Pitala sam mamu da li sam imala kakav udarac u glavu u toj dobi i ona je potvrdila da jesam. Bili smo na selu u posjeti baki, u prostoriji punoj ljudi ja sam skakutala po onom starinskom krevetu sa visokim drvenim stranicama. Odjednom su čuli udarac i vidjeli mene na podu. Nisu me mogli oživiti, nisam disala. Mazali su me rakijom ispod nosa i masirali srce, ali ja nisam disala. Mama se nije mogla sjetiti koliko je to dugo trajalo. Uglavnom tada dolazi moj Zoro, susjed, hvata me za noge, podiže u zrak i udara po leđima. Prodisala sam, konačno. Silno uplašena, stisnula sam se uz mamu i dugo tako ostala.
Nakon tog pregleda, osim što sam po prvi puta čula za taj događaj, otišla sam na pregled doktorima klasične medicine. Pretrage i snimke su pokazale da ja zaista imam oštećenja koja je naveo iridolog. Doktor se složio da ih pad može izazvati, a za događaj koji sam gore opisala, rekao je da sam bila klinički mrtva.
Izraz "klinički mrtva" su upotrebljavali kasnije svi kod kojih sam se liječila, mada on meni nije značio baš ništa. Ja nemam nikakvo sjećanje na taj događaj.
To be continued......................................... .........
