Sjećam se jedne starije žene u središtu Sarajeva. Snijeg do koljena a ona pokraj Vječne vatre bosa i polugola.
Moli ljude i govori nešto tipa: "Budite ljudi, pomozite, Allah će vam to zapamtiti, neće zaboraviti nikad, bit ćete nagrađeni".
Stala sam pokraj nje i htjedoh joj dati novce ali kao za kurac nisam imala ništa osim 100 KM te joj rekoh da ću joj donijeti nešto, samo da odem usitniti novac.
A ona valjda pomislila da lažem pa krenula: "Crkla dabogda, neš ti dženneta vidjeti. Prokleta bila. Ne može marku dati...." i još je svašta rekla ali od šoka nisam čula pola riječi.
Kad imam, dam svakome, novac jelte
, ali bezobraznima ništa.
