[neovisan?]

Kako sam ubio Beachboya

Lijep je dan. 'Ajmo van! Zujim po vec ustaljenoj ruti, sunce ugodno grije, zrak je pun mirisa mora, mozak mi se ohladio, osjecam se opusteno u napokon stecenoj "misaonoj praznini", ako bi se ta tupost u glavi mogla tako nazvati. Prodjem Karaulu, krenem prema Gavzi. Nigdje ni zive duse. I tako odsutno gledam plazu i u sljunku vidim deblo. Prosetam se penzionerski do tog "necega", meni jos uvijek amorfne mase, najvjerojatnije stigle za zadnjeg juga iz Italije. Taj mrtav komad stabla, potpuno gol, bez ijednog djelica kore, koju su tu i tamo zamijenile alge (sto me podsjeca na kakav osip), lezi kao tjeskoban britanski mrtvac iz romana P. D. James. Cucnem kraj njega i "detektivski" ga okrenem na "ledja".

Predamnom izranja on- Beachboy! Izlomljeni parosci, udubine, ispupcenja odaju njegovo postojanje. Sve je tu- dugacako, arogantan nos, rasirene ruke, prcasta usta, buljave plave oci, Johnny Bravo frizura, veeeliki reproduktivni organ (nazovimo to tako), bas sve sto cini sliku nadasve uobrazenog bijelog zenskarosa tek pristiglog s kalifornijske plaze. Pogledam kraj debla- fino otpiljeno- super! Dobivam napad nadahnuca kakav me zadnji put strefio jos u osnovnoj skoli- jako, jako davno. Patim se, patike mi propadaju u sljunak, jedva vucem taj komad drveta prema nekom betonskom komadicu plaze. Nekakva baba prolazi i blijedo me gleda, ja ju namjerno, tako znojan i prljav, pozdravljam, topeci se od uljudnosti.

Napokon! Tu je! Kao u groznici ga gledam i divim mu se. Nesto nedostaje. Malen je. Gledam okolo i vidim lijep panj. Odusevljeno trcim do tamo i- budimo iskreni- poluludo se smijuljeci nosim to Beachboyu. Usput uzimam i staru tenisku lopticu, totalno bez dlake, cija se prljava, blijeda, sivo- smedja boja savrseno uklapa u kompoziciju. Postavljam Beachboya na pijedestal- panj, i nabijam mu lopticu u ruku. Zvanicno mu dajem ime "Beachboy s lopticom". Zasto bas to? Zato jer mi to zvuci ritmicno. Okrecem mu nasmijano lice prema lungomare, da pozdravlja prolaznike rasirenih ruku. Svjetlo je prekrasno. Obasjava mu lice, Igra svjetla i sjene je super. Podsjeca me na Isusa iz Rija koji rasirenih ruku cuva svoj grad. Ali Beachboy nije Isus, on je nasmijani starfucker. Skidam mu lopticu sa ruke i nabijam je u medjunozje- neka glumi testis- lijevi testis. Dovoljan mu je i taj, on sve rjesava "lijevom rukom". Idem mu potraziti zanimanje.

Tumaram plazom trazeci u naplavinama oblike. Naletim na potpuno glatki komad drveta, velik oko metra, koji lici na sablju. Savrseno lezi u ruci. Eksplozija nekakvog militarizma pretvara me u mitoloskog ratnika, u Conana, u samuraja s katanom, u poludjelog talibana koji svojom vjernom sabljom damaskijom kosi sve nevjernike unaokolo. Neka zena, koju znam, cudno me, setajuci, gleda, ja se ni ne obazirem, ubijam zrak ispred sebe. Nakon nekog vremena se izigram i nosim taj poklon Beachboyu. On stoji oslonjen na svoj mac. Vidim jedan dugacak, tanak, ravan stap. Super koplje. Stavljam mu ga u desnicu. Sad je to to! Smisljam konacni naziv "Beachboy s lopticom sprema se u rat". Naravno, ritmicno.

Sjednem na pod, naslonjen na zidic ga gledam, hvata me melankolija. Znam da ce trajati dok sam ja tu, a ja ga ne mogu vjecno cuvati. Opet ce umrijeti. Shvacam da sam ekstrovertiran u djelima, da sve to radim radi nekakvog priznanja. Ili jos iskrenije, zelim svoje odusevljenje podijeliti s nekim. Ali Beachboy ce umrijeti, netko ili nesto ce ga slomiti, baciti u more, razbiti u komadice, mozda i spaliti. E nece! Ja cu biti njegov krvnik! ja sam ga ozivio i ja cu ga i ubiti! Uzimam mu koplje iz ruke i bez isprike, sutke ga opalim po glavi, koplje se razbija, jedan dio leti u zrak, polako se okrecuci, kao u filmu. On se polako strovali u pijesak, bacim i drugi komad koplja kao krvavi noz u more, osjecam se prljavo poput ubojice, panj leti prema njegovoj glavi, nogom sutnem naslov ispisan kamencicima, san se rasprsnuo i budim se.