[nima]

Angažman Dinarske divizije u operaciji je značajan, dok generalno ima ulogu čuvanja položaja na ključnim komunikacijskim pravcima pod goričkim SSPF-om. Angažman SiPo i SD-a u operaciji se vidi iza izdavanja uhidbenih naloga za privođenje i ispitivanje cjelokupnog civilnog stanovništva zatečenog u području operacije F. za grupu Blank, pri čemu se dozvoljava korištenje privedenih od strane jedinica za (raz)miniranje, pretres i zapljena imovine, slično i u drugim područjima operacije, kao u Banjškoj planoti, u čemu vj. sudjeluje jedinica Schmidt pod SS-Hauptsturmf. Karlom Patigom (SiPo i SD Trst) koja je podijeljena po grupama. Reinhardu Koppsu u Đujićevom stožeru je poslije operacije, sredinom travnja, upućen nalog za istragu zbog nedozvoljene pljačke nad leševima talijanske vojske u području kod goričkog Šempetra.

Na političkoj razini, strateški plan je bio uspostaviti kontrolu nad jugoistokom kroz proglašenje slovenske federalne jedinice monarhističke Jugoslavije koja se trebala vojno proširiti do Beograda, za što se može sa relativnom sigurnošću pretpostaviti da je bilo u operativnoj fazi ako se uzme u obzir dio Globočnikove zapovijedi od 6. ožujka, koja je urudžbirana i Wolffu, u kojem navodi da srb. jedinice "izrađuju svoje organizacije, obučavaju se vojnički i osiguravaju područje koje će istovremeno biti koncentracijski prostor za ponovno (za)posjedanje njihove domovine", što se vjerojatno odnosi na Ljotićevu političko-upravnu i vojnu akademiju u Ilirskoj Bistrici, gdje je obuku prošao i Đujićev kadar čije su jedinice razmještene u Vipavskoj dolini. Jedan od ranijih njemačkih izvještaja 15. brd. korp. još od stud. 43' opisuje Đujića kao proljotićevski orijentiranog u političkom smislu, dok Lerch slično izvještava za Đurišića 2. ožu. 45' i Nikolića 8. ožu., odnosno podrška Ljotićevoj politici je vrsta mjerila pouzdanosti, vidljivo i u knjizi Mihajlovićevih depeša od 14. sij. 45'. Schäfer je u veljači 45' dobio mjesto zapovjednika SiPo i SD-a pod Globočnikom u Trstu, dok je njegovo beogradsko osoblje, kao što je SS-Sturmbannführer Hans Rexeisen, premješteno pod zapovjedništvo SS-Obersturmbannführera Wilhelma Wanecka u odjel VI E u Beču gdje je bilo zaduženo za pitanja jugoistočne Europe. Početkom rata Rexeisen je bio rukovoditelj Einsatzkommande Osijek sa područjem djelovanja u Slavoniji i Srijemu podređen Einsatzgruppi Beograd, dok je nakon reorganizacije SiPo i SD-a 42' došao na mjesto rukovoditelja odjela III pod Schäferom, gdje je bio do srp. 43', kada je premješten na čelo odjela VI gdje je do povlačenja, s iznimkom ožu. – svi. gdje ima zamjenika zbog odsustva. Rexeisen je razvio vrlo usku suradnju sa čitavim rukovodstvom Zbora i samim Ljotićem koji je, s druge strane, kroz njega utjecao na političke stavove SiPo i SD-a u odnosu na podršku interesima Zbora koji je bio bazen pouzdanih suradnika za SD. Rexeisenov stav od preuzimanja odjela III je bio da se aparat u Beogradu povjeri članovima Ljotićeve organizacije zbog ideološke bliskosti i političke pouzdanosti, što je od tada prihvaćeno kao stav SiPo i SD-a u Beogradu, koji je, kako je vidljivo, prenesen i izvan njega u Beč i Trst (Ljotić je također imao značajnu podršku ambasadora Kronholza). U kolovozu je RHSA izvršio spajanje odjela VI S sa Abwherovim sektorom II i izdao zapovijed beogradskom odjelu VI, kojim u to vrijeme rukovodi Rexeisen, za formiranje diverzantskih grupa za korištenje na položajima sa kojih se povukao Wehrmacht, međutim u to vrijeme traje povlačenje SiPo i SD-a iz Srbije u Beč, koje završava tijekom lis' s odlaskom Schäfera, stoga je obuka preseljena u Kaiserwald i Neustrelitz. U bečki odjel VI je ušlo i cijelo osoblje istog odjela u Beogradu, dok je Rexeisen bio Waneckov povjerenik za pitanja Ljotićeve emigracije u Globočnikovom području. U Beč se premjestio dio rukovoditelja beogradske policije koji su bili pod jurisdikcijom bečkog odjela VI i koji su uključeni u pripremu diverzantskih operacija za europski jugoistok. Bazen za regrutaciju diverzanata je bila Ljotićeva SDK i SP-a koja se nakon premještaja stacionirala u OZAK-u gdje je SDK bio pod zapovjedništvom HSSPF-a i sudjelovao u operacijama sa Dinarskom divizijom, dok su diverzanti podređeni odjelu VI S. Jedinice su aktivirane tijekom veljače pod organizacijom SS-Hauptsturmführera Ruperta Mandla, časnika za vezu odjela VI S sa odjelom VI E za jugoistočnu Europu, koji je osobno nadzirao njihovu pripremu, selekciju i definirao zadatke (kod Beograda i u dubini prije početka operacije F). Specifične zadatke je morao odobriti Neubacher, čijem je uredu nakon dolaska u Beograd početkom rujna 43' Schäfer dodijelio Rexeisena kao časnika za vezu sa SiPo i SD u Beogradu.
Strateški okvir koji je Neubacher, kao Sonderbevollmächtigten des Auswärtigen Amtes für den Südosten, Hitlerov specijalni izaslanik MVP-a za jugoistok, definirao za jugoistok Europe nakon kapitulacije Italije svodi se ukratko na ideološku i političku konsolidaciju jugoistočnog bloka na predratnim monarhističkim osnovama čime se postizao reciprocitet sa strane Reicha u odnosu na Titov i SSSR-ov blok sa procjenom da bi dolazak monarha doveo do destabilizacije unutar Titovih redova, dok je ustaška koncepcija doživjela propast tijekom 42' te se morala prilagoditi novim okvirima. Težište interesa se preselilo na Mihajlovića koji je potpuno pacificirao Srbiju i oslobodio jedinice feldmaršala Weichsa za angažman na drugim dijelovima bojišta, dok je politika Zbora po preporuci SD-a bila tretirana kao filter za selekciju najpouzdanijeg kadra za suradnju. Ustaše su počele gubiti političku potporu što je rezultiralo i ustupcima s teritorijalnom orijentacijom na istoku i jugu NDH, te vojnom obukom četničkih organizacija kao što je Dinarska divizija. U politiku destabilizacije istočnog bloka pripada i angažman oko pravoslavnog crkvenog vrha koji se kretao u smjeru saziva sabora pravoslavnih crkvi na euroazijskom području na kojem bi se donio zaključak odbacivanja „boljševičke crkve“, što bi vojno-objedinjenim snagama u OZAK-u davalo vrstu političkog legitimiteta i imalo mobilizacijski potencijal za operacije tijekom proljeća 45', prvenstveno za ruske, kozačke, srbijanske itd. jedinice angažirane u operacijama, što je preko Neubachera naišlo na suglasnost u vrhu SS-a i MVP-a Reicha, iako sama ideja o tome dolazi vjerojatno od Ljotića. Prema Nedićevom iskazu 45', episkop Velimirović je trebao biti član Ljotićeve vlade u OZAK-u, što je pripadalo Neubacherovim pripremama proljetnih operacija do ožu. s kojima se do tada usuglasio i Rupnik (ep. ima politička iskustva još od Pašićeve vlade), dok je oko crkvenog vrha osim Neubachera angažiran i Kronholz, te SS-Obersturmführer gr. Peter von Czernin iz Beča, Globočnikov voditelj II b odsjeka i politički savjetnik. Ukratko, nacistički aparat u OZAK-u je vjerojatno usvojio Ljotićevu političku infrastrukturu iz Srbije nakon prijelaza 44', čime je uz naslijeđene veze preuzeo i Ljotićev politički program za Balkan koji je uklopio u svoje strateške okvire prema istoku na temelju kojeg je Reich trebao vraćati izgubljene položaje. Ljotiću je prijelaz američkoj strani bio alternativa nakon kolapsa nacističkog aparata (Op. st. izdaje naredbe za SDK na samom kraju travnja, tj. pred samom kapitulacijom), dok je koncentriranje četničkih ogranaka uglavnom dio navedene politike, a ne splet slučajnih okolnosti. U Đujićevom slučaju se može gledati i kao karijerno napredovanje (četnički Totenkopf primio je još 35', inače definiran u posljednjim člancima ustava Crne ruke, od veterana Koste Pećanca kada je osnovao četničko udruženje u Kninu, tj. njegovo djelovanje u tom periodu se ne može gledati isključivo kao ratna posljedica, slično Zboru).