|
Ima godinu dana kako sam bila na jednom sveaustrijskom susretu svih koji na bilo koji način sudjeluju u crkvenom medijskom pastoralu. Jedna od ponuđenih radionica bila je odnos Crkve i medija, pa sam se tamo "prištekala". Voditelj je imao izlaganje dobro poznato i svima koji imalo prate i hrvatske medije.
Voditelj je odreda nabrojio probleme s kojima se susreću novinari: važni su klikanje i lajkovi, a ne kvaliteta. Štancaju se članci, nema se vremena za analitiku, potplaćenost i sl. Glede Crkve, rekao je ono što mu urednici vodećih medijskih kuća govore: Crkva zapravo više ni nije tema medija, čak ni pod vidom skandala. Jednostavno, kažu, Crkva ih ne zanima, bilo u onom lošem, bilo u onom dobrom što radi.
Nakon radionice malo smo proćakulali i na početku je rekao, budući da je zaposlen u jednoj biskupiji kao šef tiskovnog ureda, kako je zavidan Hrvatima jer je povjerenje u Crkvu na visokoj razini, kako Crkva može biti sretna zbog odnosa medija prema njoj.
A onda sam mu ispričala kako su se određeni (lijevi) mediji odnosili prema dolasku tijela sv. Leopolda Mandića, kako su događaj nazivali nekrofilskim orgijama, a tijelo sveca nazivali leš. Opravdane prigovore krovna novinarska udruga, HND, je ili ignorirala ili autore blasfemičnih članaka branila tvrdeći da se radi o kreativnosti i umjetničkoj slobodi.
Spomenuti voditelj radionice ostao je bez teksta i nakon što je popio čašu vode, rekao: pa to je staljinizam. Ne, to je još gore od staljinizma i u Austriji je takvo što nemoguće.
Eto, vrlo jednostavno objašnjeno i vidljivo u kojim relacijama se krećemo: Ono što je za normalnog čovjeka odgojenog u demokraciji staljinizam, to je za mentalne komuniste i samoprozvane demokrate medijska sloboda i umjetnost.
|