Pogledaj jedan post
Old 04.07.2011., 21:36   #81
Zanimljiv tekst na temu jevrejskog naroda, države, i same etnogeneze:

Quote:
Izrael namerno zaboravlja svoju istoriju

ŠLOMO SAND
01.07.2011.

Svaki stanovnik Izraela zna da je on ili ona direktni potomak jevrejskog naroda koji postoji od kada je primio Toru[1] na Sinajskoj gori. Po ovom mitu, Jevreji su pobegli iz Egipta i naselili se u Obećanoj zemlji, gde su izgradili slavno kraljevstvo Davida i Solomona, koje se kasnije podelilo u kraljevstva Judeju i Izrael. Dva puta su bili u izgnanstvu: nakon rušenja Prvog hrama, u VI pne, i nakon rušenja Drugog hrama, 70. godine naše ere.

Dve hiljade godina lutanja dovelo je Jevreje u Jemen, Maroko, Španiju, Nemačku, Poljsku i u dubine Rusije. Ali, ako je verovati pričama, oni su uvek uspevali da sačuvaju krvne veze među raštrkanim zajednicama. Njihova jedinstvenost je uvek ostala očuvana.

Krajem XIX veka, počeli su da se stiču povoljni uslovi za njihov povratak u drevnu otadžbinu. Da nije došlo do nacističkog genocida, milioni Jevreja ispunili bi san star 20 vekova i ponovo naselili Eretz Israel, biblijsku zemlju Izraela. Devičanska Palestina je čekala svoje prvobitne stanovnike da se vrate i da je probude iz sna. Ona je pripadala jevrejskom narodu, a ne nekoj arapskoj manjini bez istorije, koja se tu nastanila igrom slučaja. Ratovi u kojima je lutajući narod ponovo osvojio svoju teritoriju bili su pravedni; nasilni otpor lokalnog stanovništva bio je kriminalan.

Ovu interpretaciju jevrejske istorije razvijali su talentovani, maštoviti istoričari, koji su nadograđivali preživele fragmente jevrejskog i hrišćanskog religijskog sećanja, kako bi sačinili neprekinutu genealogiju jevrejskog naroda. Bogata istoriografija judaizma obuhvata mnogo različitih pristupa.

Međutim, nijedan od ovih pristupa nije doveo u pitanje osnovne koncepte razvijene krajem XIX i početkom XX veka. Marginalizovana su otkrića koja su mogla ugroziti linearnu prošlost. Nacionalni imperativ odbacivao je svaku neusklađenost ili odstupanje od dominantnog narativa. Katedre na univerzitetima, posvećene isključivo „istoriji jevrejskog naroda“, nasuprot katedrama na kojima se izučavalo ono što je u Izraelu poznato kao opšta istorija, doprinele su u velikoj meri ovakvom selektivnom viđenju. Rasprava o tome šta je jevrejstvo, očigledno ima određene pravne implikacije, ali su istoričari ovo ignorisali: što se njih tiče, svaki potomak naroda koji je nateran u izgnanstvo pre 2.000 godina je pripadnik jevrejskog naroda.

Uz to, nijedan od ovih zvaničnih istraživača istorije nije se uključio u kontraverznu raspravu koju su isprovocirali „novi istoričari“ krajem 80-ih godina XX veka. Većina malobrojnih učesnika u ovoj javnoj raspravi pripadala je drugim disciplinama ili neakademskim krugovima. Bila je to grupa sociologa, orijentalista, lingvista, geografa, politikologa, filologa i arheologa, koja je razvila nove poglede na jevrejsku i cionističku prošlost. Katedre koje se bave jevrejskom istorijom ostale su defanzivne i konzervativne, zasnivajući svoje stavove na ranije prihvaćenim idejama. Iako u nacionalnoj istoriji nije bilo većih pomaka tokom poslednjih šezdeset godina (što se verovatno neće menjati u bližoj budućnosti), činjenice koje su otkrivene trebalo bi da nagnaju svakog poštenog istoričara da preispita svoje fundamentalne stavove.

Poljuljani osnovni mitovi

Da li je Biblija istorijski tekst? Prvi moderni jevrejski istoričari, Isak Markus Jost (1793-1860) i Leopold Zunc (1794-1886), koji su svoje knjige pisali tokom prve polovine XIX veka, smatrali su da nije. Oni su Stari zavet smatrali teološkim delom koje odražava verovanja jevrejskih verskih zajednica nakon rušenja Prvog hrama. Tek u drugoj polovini XIX veka, Hajnrih Grec (1817-1891) i drugi razvili su „nacionalno“ viđenje Biblije, pretvarajući Avramovo putovanje u Kanaan, beg iz Egipta i ujedinjeno kraljevstvo Davida i Solomona u autentičnu nacionalnu prošlost. Stalnim ponavljanjem, cionistički istoričari ugradili su ove biblijske „istine“ u bazu nacionalnog obrazovanja.

Međutim, tokom 80-ih godina prošlog veka, ovi biblijski temelji duboko su poljuljani. Otkrića „nove arheologije“ diskreditovala su veliki egzodus iz XIII veka pne. Postalo je nemoguće da je Mojsije izveo Jevreje iz Egipta do Obećane zemlje, jer je Obećana zemlja u to vreme bila egipatska teritorija. Takođe, ne postoji ni trag pobune robova protiv faraonskog carstva, niti tome da je Kanaan iznenada osvojila strana vojska.

Takođe, ne postoji trag niti sećanje na veličanstveno kraljevstvo Davida i Solomona. Skorašnja otkrića ukazuju na postojanje dva mala kraljevstva u tom periodu: Izraela – koji je bio moćniji, i Jude, kasnije Judeje. Opšta populacija Jude nije proterana u VI veku pne: samo je politička i intelektualna elita bila primorana da se naseli u Vavilonu. Ovaj odlučujući susret sa persijskom religijom iznedrio je jevrejski monoteizam.

Sada dolazimo do pitanja progona iz 70-e godine naše ere. Ne postoji ozbiljno istraživanje ove prelomne tačke u jevrejskog istoriji, događaja zbog koga je nastupilo rasejanje. Objašnjenje je jednostavno: Rimljani nikada nisu proterali bilo koju naciju sa prostora istočne obale Mediterana. Ako izuzmemo vojnike odvedene u roblje, stanovnici Judeje nastavili su da žive u svojoj zemlji nakon rušenja Drugog hrama. Neki su primili hrišćanstvo u IV veku, dok je većina primila islam tokom arapskih osvajanja u VII veku.

Većina cionističkih mislilaca je svega ovoga bila svesna, ali Jicak Ben Zvi, kasnije predsednik Izraela, i David Ben Gurion, prvi premijer ove zemlje, prihvatili su ova saznanja tek 1929, u vreme velike palestinske pobune. Obojica su u više navrata tvrdili da su palestinski seljaci potomci stanovnika drevne Judeje.[2]

Prozelitski žar

Ako nije bilo progona nakon 70. godine naše ere, odakle su onda došli svi Jevreji koji naseljavaju Mediteran od antičkih vremena? Dimna zavesa nacionalne istoriografije zaklanja zapanjujuću realnost. Od Makabejske pobune u II veku pne do Bar Kokba pobune u II veku naše ere, judaizam je bio najagresivnija religija u regionu. Judeo-helenski Hasmonejci nasilno su preobraćali Idumejce iz južne Judeje i Iturejce iz Galileje, nakon čega su oni postali deo izraelskog naroda. Judaizam se širio Bliskim istokom i po obalama Mediterana. Tako je na primer u I veku naše ere nastalo jevrejsko kraljevstvo Adiabena, u današnjem Kurdistanu, kao jedno od mnogih nastalih nasilnim preobraćanjem stanovništva u judaizam.

Zapisi Flavija Jozefa nisu jedini dokaz jevrejskog prozelitizma. Horacije, Seneka, Juvenal i Tacit su samo neki od rimskih pisaca koji su pisali o svom strahu od ove pojave. Mišna i Talmud[3] su dozvoljavali nasilno preobraćanje u judaizam, iako su tadašnji učeni ljudi, poznavaoci talmudske tradicije, izražavali svoj oprez u svetlu narastajućeg pritiska hrišćanstva.

Iako trijumf hrišćanstva u ranom IV veku nije značio kraj jevrejske ekspanzije, preobraćenja u judaizam su skliznula na margine hrišćanske kulture. Tokom V veka, u modernom Jemenu, nastalo je moćno jevrejsko kraljevstvo u Himijaru, čiji su potomci sačuvali svoju veru tokom islamskih osvajanja, pa sve do današnjeg dana. Arapske hronike pominju preobraćanje berberskih plemena u judaizam tokom VII veka. Krajem tog veka, njihova legendarna kraljica Dihija suprotstavila se napredovanju arapske vojske u severozapadnoj Africi. Jevrejski Berberi učestvovali su u osvajanju iberijskog poluostrva i pomogli da se uspostavi jedinstvena simbioza Jevreja i muslimana, koja je bila glavna karakteristika špansko-arapske kulture.

Najveća masovna preobraćanja u judaizam odigrala su se u VIII veku, u ogromnom hazarskom kraljevstvu koje se prostiralo između Crnog i Kaspijskog mora. Širenje judaizma sa Kavkaza u modernu Ukrajinu stvorilo je veliki broj jevrejskih zajednica. Povlačeći se pred mongolskom invazijom u XIII veku, mnoge od njih su se naselile u istočnoj Evropi. Zajedno sa Jevrejima koji su živeli u slovenskim zemljama na jugu, i onima sa teritorije današnje Nemačke, ove zajednice su postavile osnove jidiš kulture.[4]

Kroz prizmu cionizma

Složeno poreklo jevrejskog naroda bilo je manje-više nevoljno prihvaćeno u cionističkoj istoriografiji, sve do 60-ih godina prošlog veka. Međutim, nakon toga, ono je marginalizovano, a potom konačno izbrisano iz sećanja izraelske javnosti. Izraelske snage koje su 1967. zauzele Jerusalim smatrale su sebe direktnim potomcima mitskog kralja Davida, a ne – bože sačuvaj – berberskih ratnika ili hazarskih konjanika. Jevreji su tvrdili da oni čine posebnu etničku grupu koja se vratila u Jerusalim, svoju prestonicu, nakon 2.000 godina progona i lutanja.

Ovu monolitnu, linearnu građevinu navodno, pored istorijskih, podržavaju i biološke činjenice. Počev od navodno naučnih istraživanja tokom 70-ih godina prošlog veka, Izrael se očajnički trudio da dokaže da su Jevreji širom sveta genetski blisko povezani.

Istraživanje porekla određenih naroda danas se smatra legitimnom i popularnom oblašću molekularne biologije. Muški Y hromozom dobio je počasni status u mahnitoj potrazi za jedinstvenim poreklom „izabranog naroda“. Problem je u tome što je ova istorijska fantazija počela da služi kao potpora političkom identitetu izraelske države. Potvrđujući esencijalističku, etnocentričnu definiciju judaizma, ona podstiče segregaciju Jevreja od ne-Jevreja – bilo da su oni Arapi, ruski emigranti ili strani radnici.

Šezdeset godina nakon što je osnovan, Izrael odbija da prihvati činjenicu da on postoji radi svojih građana. To pravno nije država četvrtine svojih stanovnika, koji sebe ne smatraju Jevrejima. U isto vreme, on se predstavlja kao zavičaj Jevreja širom sveta, čak i onih koji više nisu progonjene izbeglice, već punopravni i jednaki državljani drugih zemalja.
__________________
Kakva novogradnja? Tražite muslimanske kuće sa zapadne strane Neretve i kupujte to. Bliže su centru od bilo kojeg stana u međuprostoru između Mostara i Širokog. Zar je toliki problem preuzeti par muslimanskih kvartova koji neugodno strše na našoj strani grada i osigurati stolni grad? (Tomislav Diablo)
spiritual beggar is offline  
Odgovori s citatom