Posveta autora nekom je lijepa gesta, nazovimo to tako. Ali kad se to pretvori u nabrajanje, fala ženi koja me trpila, sinu koji je tako divan mladić, izdavaču koji je prepoznao moj potencijal, prijatelju Xy koji je strpljivo odgovarao na moja pitanja....
Znam da moraju sve te ljude spomenuti, vjerojatno su i zaslužili, ali mi je to dosadno pa okrenem stranicu kad vidim u kojem smjeru ide.
Draže mi je kad vidim rečenicu, kratku i jednostavnu i intimnu. Ili kad stave inicijale. I još kad mi se i knjiga svidi
Posvete od prijatelja ( koju mi napišu kad mi kupe knjigu jel
) je uvijek ista, za dragu A. sretno štovećje,tvoji X i Y.
Ali kad se netko potrudi, kad ja otvorim knjigu i pročitam nešto stvarno lijepo, nešto baš za mene, neka osobna poruka..e to je već nešto drugo.
Ne bih tu knjigu nikom dala, i ne volim je ni posuditi!