[zoroasterix]

Da se odmah ogradim, ovo nisu moji stavovi, već stavovi američkog autora Johna Zerzana, filozofa i anarhista. Zerzan smatra da je ljudska civilizacija greška, a da su vrijeme i jezik glavni znakovi otuđenja čovjeka od prirode.

"Prema Lévy-Bruhlu, Durkheimu i ostalima, glavna, kvalitativna razlika između “primitivnog uma” i našeg uma jest to što u primitivaca nema odvojenosti u trenutku iskustva; “divljakov um totalizira”, kako je to izrazio Lévi-Strauss. Dakako, odavno nas uče da je to prvotno jedinstvo bilo osuđeno na propast, da je otuđenje svojstvo same ljudskosti, da svijest ovisi o njemu.
Kao što se opredmećeno vrijeme smatralo bitnim za svijest – Hegel je to nazivao “nužnim otuđenjem” – gotovo isto se tvrdilo i za jezik, što je također pogrešno. Jezik se s pravom može smatrati fundamentalnom ideologijom, vjerojatno jednako dubokim odvajanjem od prirodnoga svijeta poput osamostaljenog vremena. I ako bezvremenost razrješuje jaz između spontanosti i svijesti, možda je bezjezičnost jednako tako nužna.
Adorno je u knjizi Minima Moralia napisao: “Za sreću vrijedi isto što i za istinu: nemamo je, ali smo u njoj”. To bi mogao biti izvrstan opis ljudske vrste kakva je postojala prije pojave vremena i jezika, prije podjele i udaljavanja koji su uništili autentičnost. Jezik je tema ovog istraživanja, shvaćen u svojem virulentnom obliku. Nietzscheov nas fragment uvodi u njegovu središnju perspektivu: “riječi razrjeđuju i brutaliziraju; riječi depersonaliziraju; riječi neobično čine običnim”.

"U tom smislu, govoreći pojmovima strukture, očito je da “sloboda govora” ne postoji; gramatika je nevidljiva “kontrola misli” u našem nevidljivom zatvoru. S jezikom, sebe smo već prilagodili svijetu neslobode.
Opredmećenje, tendencija da se ono što je pojmovno shvaća kao da je percipirano i da se pojmovi shvaćaju kao stvari, temelj je i jeziku i ideologiji. Jezik predstavlja opredmećenja vlastitih iskustava što ih čini um, naime, raščlambu na dijelove kojima se, u obliku pojmova, može manipulirati kao da su stvari. Horkheimer je istaknuo da ideologiju više čini to kakvi su ljudi – mentalno sputani, potpuno ovisni o vezama koje su im ponuđene – nego ono u što oni vjeruju. U izjavi koja se jednako točno može odnositi i na jezik i na ideologiju, dodao je da ljudi sve doživljavaju samo unutar konvencionalne mreže pojmova.
Tvrdi se da je opredmećenje nužno za mentalno funkcioniranje, da se stvaranjem pojmova, koje se doduše može pobrkati sa životnim odnosima i svojstvima, ipak rješavamo gotovo nepodnošljiva stanja kada se jedno iskustvo odnosi spram drugog iskustva.
Cassirer je o tom udaljavanju od iskustva rekao: “Čini se da se fizička zbilja smanjuje u mjeri u kojoj simbolička aktivnost raste”. Predstavljanje i jednolikost počinju u jeziku, što nas podsjeća na Heideggerovu tvrdnju da je s civilizacijom zaboravljeno nešto iznimno važno."