[Nea--]

"Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek u istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: Jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja? /.../
Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čiste kao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu."
(Iz "Noćni vlak za Lisabon", P. Mercier)