Quote:
laurinLee kaže:
...nisam sigurna imam li poremecaj u prehrani.
|
Nisam stručnjakinja, ali rekla bih da imaš. Svaki odnos prema hrani koji nije zdrav je, po momu mišljenju, poremećaj u prehrani.
Also, prošla sam to pa u tom smislu nisam ni totalni laik.
Quote:
laurinLee kaže:
SRAM me reci nekome jer ne izgledam kao da imam poremecaj takve vrste. Nisam mrsava i zato mislim da mi ljudi ne bi vjerovali.
|
Ako se ne osjećaš spremno razgovarati s nekim o tome, nemoj. Ovo što radiš na forumu sasvim je dobar početak i ne treba ništa forsirati. Mogućnost razgovora s nekim uživo doći će kad za nju bude vrijeme - nabijanjem osjećaja "moram!!!" samoj sebi neće ti puno toga dobroga donijeti.
Ne moraš ništa. Ne moraš jesti više ni manje nego što ti se jede. Ne moraš biti mršava, niti debela, niti normalna. Ne moraš nikome polagati svoje račune.
S tim u vezi - osobito je važno shvatiti da ne moraš osjećati SRAM o kojemu govoriš. Koga boli kurac hoće li ti netko vjerovati ili neće?
Nemoj me krivo shvatiti, razumijem te ja jer sam u nekoj fazi bila u identičnoj situaciji. Kad sam potražila stručnu pomoć, rekli su mi da nemam problem, da sam daleko od anoreksije i samim time, da meni ne treba pomagati jer nisam smrtni slučaj :klap: Mojom se glavom, međutim, nitko nije pozabavio (osim sestre, moje sestre, koja također nije pojma imala što da radi, ali je barem pokazala da joj je stalo) pa sam to odlučila napraviti sama. I uspjela sam u tome.
Quote:
laurinLee kaže:
Kada sam krenula opet normalno jesti, kilogrami su se poceli vracati cega me bilo uzasno SRAM.
|
Ponavljam - pokušaj nadići osjećaj srama. Neproduktivan je, čak i kad bi se imala čega sramiti. Sram i krivnja su dva osjećaja koja nitko nije zaslužio, uključujući i ljude koji su počinili teške zločine. A definitivno nisi u toj skupini.
Pred kim ili čim bi te bio sram? Misliš da su drugi ljudi bolji, da oni nemaju stvari kojih se isto tako nepotrebno srame i da bi ih uopće jako bila briga imaš li ti stvarno poremećaj u prehrani ili ne?
Previše su zaokupljeni sami sobom. Nisi toliko bitna
Quote:
laurinLee kaže:
Sad ovdje citiram ostatak teksta u kojem je jasno da nemaš zdrav odnos prema hrani ili prema sebi samoj, dakle, imaš poremećaj u prehrani.
|
Ovako, ovo je samo moje iskustvo i način na koji sam ja izišla iz toga u čemu sam bila i ne mora značiti da dajem dobar savjet, ali nemam drukčiji, a meni je pomoglo:
ja ne ulazim u to koji su tvoji motivi i dublji razlozi, to je pitanje za terapeute i neke malo jače stručnjake. Je li to potreba za kontrolom ili puka potreba za izgledom Kate Moss, ne znam, ali nije ni bitno. Iskreno, nisam dan danas sigurna ni što je bilo kod mene i mnoge stvari su me pratile kasnije kad sam prestala s brojenjem kalorija, ali činjenica da sam prestala s brojenjem kalorija jako je dobra u svemu tome jer mi je barem fizički dala snage izlaziti iz kreveta, trenirati stvari kojima se od tada bavim (i namjeravam cijeli život), vratiti normalnu količinu masnoga tkiva - ni previše, ni premalo te, posljedično, vratiti menstruaciju. Tijelo se, ukratko, oporavilo, duh malo sporije, ali radim i na tome i na sve sam boljem putu.
Ja sam, kako rekoh, pokušala pronaći stručnu pomoć. To je bilo prije 10 godina i tada se u Lijepoj Našoj poremećajima u prehrani nitko nije ozbiljno bavio pa moji vapaji nisu bili posebice uspješni.
Sestra mi je bila podrška u svemu, ali imati prekrasnu, deset centimetara višu i mnogo zgodniju sestru u tom trenutku bilo je i produktivno i kontraproduktivno. Osobno, mislim da ni sama nije imala neke zdrave stavove o fizičkom izgledu, ali, za razliku od svih ostalih (and I mean - stvarno svih ostalih, od ostatka obitelji, preko prijatelja do poznanika), stvarno je pokušala. To me, brijem, najviše i zdrmalo jer narušavati vlastiti život bilo mi je grozno, ali spoznaja da narušavam život osobe koju najviše volim, bila mi je još gora.
Kao i ti, iz ekstremne mršavosti, prešla sam u zdravu kilažu za koju sam ja, naravno, mislila da je debljina
a svi koji su mi govorili da konačno izgledam super, zapravo su, iz moje tadašnje perspektive, likovali jer sam konačno debela. Užasno destruktivno razmišljanje.
Brojila sam kalorije.
Išla sam na rigorozne dijete, među ostalima i Atkinsovu, koja me dosta sjebala jer je jako teška, a ako je se ne držiš kako spada, možeš se vrlo lako debljati pa mršaviti pa debljati pa mršaviti...i tako si ispojebat hormone do neprepoznatljivosti. To se meni dogodilo.
U nekom trenu, shvatila sam da SVE o čemu mislim je hrana, da me razmišljanje o hrani koči u uživanju u životu i da zabušavam na dosta polja. Trajalo je to...pa, jedno šest mjeseci, rekla bih. Kupila bih si kilu keksa, pojela sve, nakon sat vremena pobrstila pola pekare, onda otišla u menzu na večeru... sve u svemu, unosila sam u nekom trenu u tijelo kalorija ko profesionalni dizač utega, samo što se ja nisam bavila ničim ozbiljnim. Debljala sam se i svi su mi čestitali na tome, ali nisu znali da ni to moje debljanje nikako nije zdravo. Da se svaki dan prežderem jer kontam da sutra neću...i tako sve ispočetka. Užas.
Točno se sjećam trena kad sam se vraćala s faksa i pomislila - pun mi je kurac. Ne da mi se ovo više. Sad ću si kupit čokoladu i pojest je jer mi se jede i neću uopće razmišljat o tome kad ću jesti sljedeću. Možda večeras, možda sutra, a možda nikad, ako mi se ne bude više jela.
Skontala sam da nije uopće problem u tome koliko ja jedem i koliko težim, nego u tome da jedino o hrani i kilama RAZMIŠLJAM. Ne guštam ni u tom jelu ko da mi je zadnje, a uvijek mislim da mi je zadnje. Od silne zabrane na hranu, hrana mi je postala opsesija.
Kupila sam čokoladu, pojela par kockica...i ostalo ostavila za kasnije. Jer mi se u tom trenu nije jelo, a guess what - znala sam da SMIJEM i kasnije. Da se ništa loše neće dogodit ako se prejedem ili ako do kraja dana ne pojedem više ništa. Da sam daleko od graničnog slučaja bilo čega i da se mogu opustiti, a tijelo će samo napravit svoje.
Toga dana, počela sam jesti normalno.
Nakon tjedan dana, osjećala sam se bolje.
Počela sam trčati i ići u teretanu, ali ne zato da bih mršavila ili da bih jačala, nego jer sam shvatila da sam, kroz godine izbjegavanja svih živih, zbog srama (neproduktivne emocije) zapostavila sve što volim i da se ne bavim ničim i da sam samo pred kompom. Nisam više ni izlazila.
Tada sam počela trčati svako jutro i dan je odmah započinjao bolje.
Vani je bilo sunce i ja sam uživala u svakom trenu.
Nakon trčanja, uživala sam i u jelu zbog kojega se tada nisam osjećala krivo.
Konačno sam bila slobodna
Godine prolaze i ja se i dalje nekad ulovim kako se gledam u ogledalu i mislim si - hm, mogla bih tu izgubiti, tu dobiti... Ali to su stvari koje svi prolaze i više mi to nije opsesija. Prihvatila sam da nikad neću biti manekenski tip osobe, ali istini za volju, otkako sam to prihvatila, puno sam bliže tome
Samo što mi to više uopće nije bitno.
Iskreno, da mi je netko prije 10 godina rekao "2017. bit ćeš trudna i u trudnoći ćeš dobit nešto više od 10 kila i celulit do koljena", rasplakala bih se od muke.
Danas, moja se beba riće i vidi mi se svaki gram sala za koji pojma nemam hoće li ikad otići. Ali me boli kurac. Dobit ću dijete, živjet ću koliko mogu zdravo i nikad me više ničega neće biti sram.
A kad živiš zdravo i nije te sram...znaš koliko si i sebi i drugima ljepša nego li kad opsesivno brojiš kalorije
P.S.Moj muž jako voli mršavice - kad smo se smuvali, i ja sam još uvijek bila takva. Ukratko, presretan je otkako sam se popunila i kaže da je to "samo još malo više mene za voljet"
Gledaj na to tako i bit će tako.