Quote:
hajduk1911st kaže:
Pozdrav svima.Kao osoba sam religiozan,iz dana u dan napredujem u svojoj vjeri i osjećam da je sve jača.Pošto sam od malena htio u vojsku,nikad od toga da budem vojnik nisam ni odustao.No,prije par dana sebi sam postavio vrlo logično kršćansko pitanje.Jeli moguće istodobno biti vojnik i religiozni kršćanin?  Je li uopće moguće to dvoje spojiti?Oduvijek sam htio služiti svome narodu.Služenje narodu je i služenje Bogu,no pitam se da li Bog na to pitanje gleda našim ljudskim očima?Molio bih da mi sa teološkog stajališta pomognete u mojoj dvojbi. |
Čovjek ne ide u vojsku da bi ubijao, nego ide u vojsku da bi bio na raspolaganju svojoj domovini, da bi štitio one koji se ne mogu sami zaštitit i to je plemenit motiv.
Vojnik ne ide u rat da bi činio grijeh, nit tko ide u bitku da bi ubio (govorimo o normalnim i mentalno zdravim ljudima jasno).
Svako nehotično zlo koje proizađe iz vojničkog poziva je zlo koje se moze dogoditi u bilo kojem drugom zanimanju radi nemara ili neceg drugog stoga se samo zlo ne moze vezati za određeni poziv.
Ako su tvoje nakane iskrene i kaniš zbilja pošteno i plemenito obavljat vojnički poziv- to se ne moze protiviti moralu.
U vojsci je problematično samo jedno pravilo koje je ujedno i najvaznije- lanac zapovjedi. Da bi funkcioniralo- zapovjed se mora bespogovorno slijediti..pitanje je samo dal ćeš jednom bit spreman i pod cijenu mozda i vlastitog zivota reći NE nečemu šta se duboko protivi tvom moralu ili ćeš napravit kompromis i odgovornost prebaciti na ''zapovjednika''. Mozes se jedino nadat da ćeš imat moralnog zapovjednika
ili ćeš dat sve od sebe pa doć na vrh lanca.
Ja te podržavam svakako.