imaš pravo.
i ja mislim da od histeriziranja nema ništa pa opet s vremena na vrijeme poživčanim, nije me baš teško izbaciti iz takta.
jednostavno sam tip osobe koji voli imati kontrolu u rukama nad svojim životom, djelima pa što je najbitnije i nad svojim djetetom, a ne da non stop trpim više uvrede kako sam ja nesposobna za ovo ili za ono....
mislim mene moja stara već unaprijed uvjerava da ja neću biti nikakva majka jer sam još kao balavica (20 godina, a ona me tretira kao da mi je 5)... i još mi kaže onako:
"znaš li ti da ti dijete nije ko stara igračka pa da ju moš bacit u smeće."
onako..i što bi ti rekla na to???????
ma nisam uopće znala da je dijete živo biće i da se moram brinuti o njemu, da mi ti mama nisi to rekla stvarno ne znam kad i kako bih do te spoznaje došla.
i sad zamisli tako nešto trpjeti svaki dan?...
bilo od moje stare bilo od moje svekrve.
poznam sebe i znam da sam slaba sa živcima i da sigurno nisam u stanju biti u zajedničkom životu i sa kim drugim osim sa svojim dečkom/mužem i svojim djetetom.
sve ostalo mi je višak i napor i tlaka i dovoljan razlog da si počupam kosu s glave, pogotovo još da živim na njihovom terenu u NJIHOVOM stanu....užas.
hvala tebi na podršci i lijepim riječima.
ali ja sumnjam da ću steći takvo stanje ravnodušnosti da pristanem na zajednički život s njegovim roditeljima jer znam što me čeka. upravo ono o čemu je ova tema. možda još i gore....
al istina da. treba od svega krenuti polako i smireno...a što sad. ako mi je zadnja solucija da se moram vratiti živjeti na selo s djetetom..,jebiga... radije to nego život s nekim nepoznatim.
