[_Nahla_]

Evo mene koja sam pokrenula temu da se javim..
Jako mi je drago da je ovoliko odgovora na temu i da je toliko vas bilo spremno podjeliti sa mnom i ostatkom svoju zivotnu pricu, a jos mi je draze sto smo neke koje nije zadesila takva sudbina podstakli na razmisljanje.
Vjerujte da mi je sada lakse, da mi je lakse kad procitam da nisam jedina na svijetu iako imam snage, osjetim, a i svi drugi to primjecuju, ipak mi je ponekad potrebno ono nesto da me pogura jos vise, ono kad skontam da nisam sama da se jos ljudi na neki nacin bori sa mnom kao i ja kroz to sve..

Zao mi je ljudi koje su majke ostavile u domu, ne znam kako bi se tad osjecala, ali ipak je to majka i nakon 10 i 20 godina i nakon toga sto u glavi zamisljas da je mrzis da si ogrocen/a na nju sto te ostavila ipak osjetis potrebu da vidis ko je, da vidis sta je, da vidis licis li na nju i sto te ostavila i barem ja tako mislim da uvijek covjek u sebi gaji onu neku nadu da je ipak postojao neki valjan razlog. Ne znaci da ces je odjednom voljeti i imati potrebu da joj sve oprostis i da pocnes novi zivot sa njom, ali svi smo mi ljudska bica i imamo osjecaje, a krv vuce i mater vuce i koliko god oni ljudi koji su te posvojili bili dobri prema tebi opet imas zelju da upoznas tu svoju mamu ma kakva god bila ili da joj oprostis ili da je do kraja zamrzis. :S
Mozda pricam gluposti jer nisam osjetila, ali to je moje misljenje.

No bilo kako bilo svi mi trebamo biti ponosni na sebe sto smo se unatoc svemu izgradili u dobre osobe i sto uzdignute glave mozemo hodati.