Sjedim u avionu koji se srušio u more, s još nekoliko ljudi i svi odlučujemo da ga ne napuštamo. Mirno sjedimo u kabini, u tonućem avionu dok nam se kroz ogroman otvor nad glavom ulijeva more. Znam da ću umrijet, ali mi je to ok. Razmišljam o gušenju, koliko bi ono trebalo trajati i zaključujem da mi je svejedno.
Kad nas je prekrilo more, ispali smo iz kabine i ja sam se zaista počela utapati i gušiti u toj moćnoj dubini. Osjećaj je bio sveprožimajući, ali mi se svidio. I kad se činilo da sam tik pred kraj, oprala me misao da gdje god da odem falit će mi 'nešto' što ostavljam iza sebe, to jest da ću se negdje nekako probuditi prazna i besmislena. Onda sam odlučila da ipak neću umrijet i brzo se zbilja probudila
