[Otrovna]

Ukratko, ne mogu se svrstat u nijedan barem meni poznati poremećaj.
Ali u kratkim crtama
Još od djetinjstva, kada bi me majka (najviše ona) naljutila, ili bih pokidala nešto u što je uložila trud (cvijeće, poklon meni) ili bih ju izvrijeđala do mjere da vidim da je postala povrijeđena, jer inače nikada ne pokazuje emocije. I to što bih je uspjela povrijedit do te mjere da takva hladna pokaže osjećaje tuge i suza, bi me zadovoljilo, a u drugu ruku bi me užasno rastužilo i došlo bi mi da plačem, ali bih uživala u tom osjećaju vlastite tuge. Najviše bi mi bilo žao pokidanog cvijeća i poklona, kidanja njene robe, to bi me najviše peklo ali baš kako bih osjećala žaljenje sam to i radila, dakle njena tuga i povrijeđenost bi mi bili cilj ali još i više moji osjećaji žaljenja za učinjenim.

I danas je tako, ali u manjoj mjeri. Danas je ipak ostalo to da sam baš kao i prije gadljiva na njene iskaze i najmanje nježnosti, kad mi kaže da me voli i ako me slučajno pokuša poljubit u obraz ili zagrlit (gadi mi se sama pomisao na to), odmah se u meni probudi revolt, opsujem ju, postanem vidno agresivna i afektivna. I to ju povrijedi i i dalje volim kad ju povrijedim time i posljedično se osjećam kao smeće. I uživam u osjećaju tuge i žaljenja i sjetim se da će jednog dana umrijet a nikad neće vidjet da joj je kćer rekla da ju voli (nikada joj to nisam rekla) niti će ikad doživjet zagrljaj iniciran s moje strane ni poljubac, i to u meni budi veliko žaljenje i tugu ali istovremeno nekakav ponos i uživanje a boli.

Inače funkcioniramo dobro u komunikaciji, dapače, odlično! Ali, kada se umiješa emocija, stvari postanu mračne.

Ista mi je stvar s ocem, no s njim sam imala drugačije obrambene mehanizme. Obično ga ponizim kada je tvrdoglav i hoće sve po svome, ismijem njegovo neznanje o bilo čemu, povrijedim ga, no on je tip osobe koji uzvraća i koji je jako afektivan i temperamentan. Kad sam bila mala bojala sam se svađe s njim, nismo nikad imali neku komunikaciju, sada ju imamo ali je prijateljska, ali je ostalo to da ako sam živčana i ako je on raspoložen za grube rasprave, znajući da je osoba koja je spremna i na nasilje u afektu ali jako rijetko (samo dvaput u životu sam to vidjela, kad je istukao majku kad sam bila jako malo dijete i još jednom u sukobu s drugom osobom), znajući da ima to u sebi, namjerno ga provociram u takvim situacijama, bodem gdje znam da ga najviše boli i bez imalo grižnje ali imalo, uživam u tome, a kada shvatim da je toliko bijesan i da sam ga toliko naljutila da imam osjećaj da bi me mogao napast, još više se trudim da to i napravi znajući da bih mu mogla uzvratit na tisuću puta gore načine. No nikada nisam uspjela doći do takvog sukoba.

Također kad sam bila mala, dijete, kada bi me netko naljutio, zamišljala bih tu osobu kako ju režem, koljem, i to bi mi pružilo zadovoljstvo i kasnije žaljenje jer sam to i zamislila. Ali to sam zamišljala samo kad bi me naljutili roditelji, rijetko kada brat, možda dvaput ali te se boli i sad sjećam koliko me bolila pomisao na to jer njega volim.

U vezama privlačim ljude sklone nasilju, posebno emocionalnom i psihičkom.
Želim se promijeniti ali mi promjena izaziva gađenje.
Ljudi bi za mene rekli da sam super divna osoba, pametna inteligentna i talentirana ali to nisam ja. Nikada nisam održala dugotrajno prijateljstvo i smatram da sam u problemu ali ne znam kakvom i koliko jakom niti kako da se izvučem.

Anyone?