[jeti2]

...

- R.B.- 03, iz Brckog:

“... Borbe oko Brckog zvanicno su pocele 1. svibnja 1992.godine. Ja sam bio politicki neutralan te, kao poslovan covjek, nisam glasovao za nacionalne stranke. U mojim odnosima je jos uvijek bilo velikog duha jugoslavenstva. Stanovao sam u zgradi koja je bila vrlo blizu vojarne JNA u Brckom. Kada je poceo rat, mi smo se krili u podrumu nase zgrade. Vidio sam da je pred garnizon JNA doslo jedanaest autobusa bijeljinske registracije, koji su pripadali nekom prevoznickom poduzecu iz Bijeljine. Iz svakog od tih jedanaest autobusa, kada su stali, izaslo je troje do petoro ljudi, u uniformama, sa subarama na glavi, s kokardama i dobro naoruzanih. Ti cetnici, koji su izasli iz autobusa postrojili su se i formirali jednu kolonu, a zatim usli u brcanski garnizon. Tu ih je tadasnja JNA svecano docekala salutiranjem, pozdravima i ljubljenjem po tri puta.

Ostali u autobusima bili su civili, naoruzani automatima. Ispred autobusa, isao je jedan kombi s velikim i jakim razglasom. Na kombiju je bila crna zastava s lubanjom, a na njoj je pisalo “Smrt balijama, smrt ustasama”. S razglasa su pustali “Mars na Drinu” i Arkanovu himnu. Nakon jedan sat, pocela je stravicna pucnjava. Trcali su i oko nase zgrade. Pucali su bjesomucno, neorganizirano, iako nitko nije pucao na njih. Vidio sam kad su osama ili zoljama gadali vodotoranj, koji je bio mozda pedesetak metara zracne linije od moje zgrade. Nakon stanovita vremena, usli su i u nasu zgradu. Na krov su postavili snajperiste koji su pucali na svakoga tko je pokusao izaci, osim na Srbe koji su svi po dogovoru nosili vrpce. U podrumu smo bili dva dana. Nakon toga su nas pronasli i izveli. Odveli su nas u garnizon. Uveli su nas u kino-dvoranu.

Tu je vec bilo dosta svijeta. Dovozili su ih sa svih strana, kupili ljude iz podruma i dovodili ih tu. Tu sam prvi put vidio “Bele orlove”. Vidio sam armiju i ljude u cetnickim uniformama. Tu sam prvi put vidio i Arkanove uniforme. Tesko je reci koliko je nas bilo u toj dvorani, jer su cijelu vecer dovodili nove ljude. Ujutro, kada je svanulo i kad je dvorana vec bila puna, kao i druge okolne prostorije, izdvojili su neke Srbe koji su bili unutra s nama i pustili ih kuci. Nakon toga razdvojili su zene, djecu i starije osobe i izveli ih. Pred dvoranu su dovezli sedam autobusa. Ukrcali su nas u njih. Bilo je negdje oko sedamsto ljudi. Odvezli su nas u neko poduzece koje se nalazi u jednom brcanskom selu.

Kad su autobusi bili parkirani, izasli su vojnici koji su nas pratili (bilo je vojnika JNA i “Belih orlova”). Izasli su na dogovor jer je pred tom zgradom, pred tim hangarima, bilo puno vojske. Pred nas autobus dosao je jedan vojnik s velikim nozem. Tada je rekao: “Evo novih balija! Evo novih ustasa!”. To je zvucalo stravicno jer uokolo je bilo svuda puno krvi. Gledao sam iz autobusa kako vuku leseve iza kojih je ostajao krvav trag. Izvlacili su ih iz te hale. Taj s nozem je rekao: “Ovdje za sad nema mjesta, puno je. Pune su dvorane. Vodi ih dalje.” Nas cuvar pita: “Gdje?” Ovaj odgovara: “Vodi ih u Partizan”. Cuvar zatim kaze: “Jedna je tura vec jucer bila u Partizanu”. Odgovor je bio: “Oni su svi smaknuti. S njima smo obavili ono sto smo trebali”. Odvezli su nas zatim u “Partizan”, u dvoranu za tjelovjezbu, u sredistu grada, kod hotela “Galeb”. Izveli su nas iz autobusa i tada su nas prebrojili. Bilo nas je devedeset i sest. Tad su nas uveli u dvoranu.

Unaokolo su bile lokve krvi. Ta krv je bila jos svjeza. Tu je bilo osamnaest leseva. Uglavnom su to bili stariji muskarci i zene. Svi prozori na dvorani su bili porazbijani. Naredili su nam da sjednemo u jedan dio dvorane. Sjedali smo pognutih glava. Tada je doslo negdje oko petnaest vojnika u maskirnim uniformama, bez kapa, imali su samo oznake “Belih orlova” na ramenu. Nitko od njih nije bio iz Brckog. Jedan se predstavio i rekao da je iz Ugljevika. Drugi je kazao da je iz Crnjelova kod Bijeljine te rekao: “Dobar dan!” Mi smo svi uglas odgovorili: “Dobar dan!” “Majku vam vasu, nije dobar dan nego pomoz Bog”. A mi svi uglas: “Pomoz Bog!” “A tako, dakle, naucili ste!” A zatim su nas poceli nasumce udarati. Udarali su nogama, kundacima i drugim predmetima.

Tada su izveli trojicu. Tukli su ih toliko da su ovi ljudi padali u nesvijest. Uvijek je tako islo, oko petnaest minuta do pola sata tuce i maltretiranja, a onda oko petnaest minuta pauze. Tjerali su ljude da se udaraju medusobno. Jednom su odsjekli usi. Tu, pred nama. Covjek je vristao, a po nama je prskala krv. Oni su se pritom smijali. Mi koji smo bili tu blizu, morali smo, prema njihovoj naredbi, lizati krv s parketa. Tad su dosli drugi vojnici s crvenim beretkama na glavi. Dali su nam tada napisanu Arkanovu himnu i naredili da je za petnaest minuta naucimo. Sljedeca tortura bila je kada je dosao Mauzer. Kada je on usao, svi ostali vojnici su se sklonili u stranu. Tada je rekao: “Ustase i balije rasirite noge”. S njim je isao jedan “Arkanovac”, imenom Dragan, koji je bio iz Beograda. On je tada vojnickom cizmom udarao ljude izmedu nogu, u testise.

Negdje predvecer dosla je jedna grupa zena, djece, staraca, ali je bilo i mladih ljudi. Njih su smjestili u drugi dio dvorane, te nas je od njih dijelila mreza za odbojku. Prvu zenu koja je bila s dvoje djece, jedan od cetnika je pitao: “Koje ces od ove djece da ti ubijem?“ Ona je sutjela. U jednom trenutku je dosao Mladen Jaksic, zvan Tuba, iz Brckog. Pitao je da li je tko spreman dati zivot za srpsku drzavu. Mi smo sutjeli.

Zatim je prozvao osam Cigana koji su bili medu nama. Izveo ih je ispred dvorane i strijeljao. Jedan dan su trazili tri dobrovoljca te sam se i ja javio. Izveli su nas i odveli u hotel Galeb. Tu je bilo mnogo vojske. Bilo je mnogo vozila. Najvise ih je bilo iz Valjeva i Beograda. Tu smo utovarali leseve u hladnjacu. Kad smo ih sve pokupili, hladnjaca je bila puna leseva. Torture i masovna ubojstva su se nastavili. Imao sam srecu da izadem iz ovog pakla i da odem u razmjenu ...”.