|
..
imao sam tu sreću da smo mogli izlaziti u bihać koji nije bio daleko od aerodroma i to mi je bila velika prilika da pobjegnem jer sam imao tu sreću što je blizu hrvatska i zagreb.Pri bijegu mi je pomagala jedna muslimanka razija iz bihaća koja je radila sa mojom starom u nizozemskoj i bile su velike prijateljice a tim više što joj je muž bio hrvat.Tog dana 18.7.91 dobio sam izlaz u grad sa svojim kompom iz solina mada su već u to vrijeme bili dosta srezani izlasci u grad zbog rata u hrvatskoj koji se razbuktavao,dobili smo dozvole jer nam je zapovjednik bo hrvat a ktome veliki zaljubljenik u hajduk za kojeg smo i nas dvojica navijali pa smo imali puno kredita kod njega naravno bijeg mu nismo spomenuli.Nakon što smo došli u grad kod otišli smo kod te razije da se preobučemo u civilke koje nam je ona kupila pošto su bili imučni a djece nisu imali a nije se htjela upuštati u rizik da nekog drugog pita jer bi postala sumnjiva.Nakon što smo se preobukli dala nam je karte za bus za zagreb koji nam je kupila i svakom po 100 maraka da se nađe pri ruci.Otišli smo na autobusni kolodvor u bihaću čekajuću bus za zagreb koji je polazio u 9 navečer(imali smo izlazak do 10),trebalo je još čekati sat vremena pa smo otišli u obližnji kafić nervozno promatrajući zbivanja na kolodvoru i da li ima vojne policije pošto nismo imali osobne iskaznice već vojne knjižice,tih sat vremena je trajalo valjda vječnost,popili smo da smirimo nervozu par amara a bili smo takoreć jedini gosti u lokalu pa nas je dosta sumnjičavo pogledavao i konobar pošto je valjda primjetio da smo nervozni i da večinom šutimo..
|