[Robert Roklicer]

Depra
Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš.
O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava.
Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre.
Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.
Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me ***** za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam.
Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim.
Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju.
Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli.
Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem.
Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka.
- Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš?
- Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda.
- Nitko te ne pita za konjak, već za sise.
- A to?! Sve se dobre.
- Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave.
Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice.
- Pošto lutka?, pitam.
- Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda.
- Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom.
Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine.
Djevica
Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje.
Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima.
Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici.
Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za *****, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku.
Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom.
Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku.
Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene.
Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku.
Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio.
U stan sam uletio urlajući:
- Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!!
Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog.
Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala.
Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve.
Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu.
Eto, toliko o black-outu.