Quote:
ToTaL kaže:
Pa sad, ukratko, koliko sam ja shvatio: grom nezna nista! Stos je da prilikom porasta/nastanka velike razlike u potencijalu izmedju oblaka i npr zemlje dolazi do ionizacije zraka izmedju i on postaje vodljiv, struja naglo krene teci, zrak se zagrije, dolazi do bljeska i sirenja (zvucnog djela) prilikom praznjenja/izjednacavanja potencijala.
Ako sam u krivu, slobodno me ispravite!
Btw. kad smo vec kod toga (mislim, nije da idemo offtopic imo, jer konkretno sam to isto pitao u pocetnom topicu al mi se cini da nitko nije zamjetio):
Ako sam dobro pazio na predavanju, struja UVIJEK tece, tj. izmedju dva razlicita potencijala, uvijek tece struja. E sad naravno, kolicina otpora izmedju njih definira kolika je ta struja. Ili jednostavno postoji neki otpor nakon kojeg "struja vise ne tece?" i koliko on iznosi?
|
Evo odgovora na tvoje pitanje.
Električno izbijanje u grmljavinskom oblaku
Električni naboji u grmljavinskom oblaku raspoređuju se na elementima oblaka (jezgre kondenzacije i sublimacije, kapi kiše, ledene čestice i snježni kristali). Područja unutar oblaka, s prevladavajućim nabojem istog predznaka čine pozitivne ili negativne ćelije unutar oblaka. Sl. 4 prikazuje skicu oblaka s dvije ćelije suprotnog naboja. Nabijene čestice i ćelije naboja istog predznaka u oblaku, su prostorno odvojeni neutralnim zrakom između, a taj je loš vodič elektriciteta. Turbulencija približava ili udaljava pojedine čestice i područja istoimenog naboja unutar oblaka, što izaziva promjenljivost jakosti električnog polja. Kad momentalna vrijednost polja premaši kritičnu vrijednost jakosti (> 1 MV/m), dođe do udarne ionizacije i izbijanje električne iskre odnosno do pojave munje. U početnoj fazi pozitivni ioni ostaju praktički na mjestu (veći su i slabije pokretljivi), a negativni ioni i elektroni, znatno veće pokretljivosti, napreduju prema području induciranog suprotnog naboja.
Kanal munje proviri iz oblaka kao vodeći korak ili vodilica i napreduje stepenasto u koracima prema području suprotnog naboja. Vodilica prevali put 20 do 50 m i zastane a zatim nakon stanke od oko 5 ms (10-6 s) naglo nastavi put uz svjetlucanje, prijeđe daljnjih 20-tak m i opet zastane itd. “Koraci” slijede jedan za drugim sve do neposredne blizine tla. Brzina napredovanja je oko 105 do 106 m/s. U napredovanju od baze oblaka prema tlu, munje mogu imati 50 do 100 koraka, pa i više.
Za vrijeme stanke vidljiv je slabi sjaj do tada pređene staze kanala. Električno polje između vodilice kanala i tla je sve snažnije, a nakon premašivanja kritične vrijednosti dolazi do susreta vodilice, sada glave kanala s tzv. hvataljkom odozdo (iz ćelije induciranog pozitivnog naboja pri tlu). Time je dovršeno stvaranje ioniziranog kanala ili vodljive staze za munju. Slijedi pojava prethodnice i zatim nagli dotok struje u susret glavi kanala. Pozitivni naboj, induciran na tlu, nahrupi u krivudavi, već ionizirani silazni kanal, kao povratna struja ili povratni udar. To je zapravo lavina suprotnog naboja, koja kratkotrajno neutralizira naboj kanala (u ovom slučaju negativan). Povratna struja poteče uz zasljepljujući sjaj ili bljesak i prasak, a njena brzina je reda veličine l0^7 do 10^8 m/s. Bljesak povratne struje ili munja, duž ioniziranog kanala, je završna faza udara groma. Nakon stanke slijedi obnavljanje vodljivog kanala i priprema za sljedeći povratni udar. Naknadni udari groma ne razvijaju se u koracima, nego kontinuirano (brzina je reda veličine
10^6 m/s) u žestokom i naglom skoku s tim da svaki daljnji udar groma ima sve manju snagu dok razlika potencijala između donje baze oblaka i tla ne oslabi i konačno nestane.