Oni koji misle da su Hrvatsku obranili i oslobodili legionari i kvartovski mangupi nek' se malo na..misle, da ne kažem nešto gore..
Pimpek moj bi uspjeli da nismo imali obuku i znanja iz jna.
Ontopic:
Niš 1987/88
VES11211
AID - artiljerijsko izviđački divizion
6 mjeseci obuke
6 mjeseci ponovne obuke s gušterima - desetar postao "zahvaljujući" proširenju iz baterije u divizion.
Nije bilo džombiranja kod nas, nema prekomande.
Zapovjednik, kap. Miro Grbavac, teška jugoslavenčina i "politički oficir", sad navodno zastupa prava hrvatskih branitelja Sarajeva.
Držali se Hrvati, Slovenci i Sarajlije (Hrvati) zajedno, čmarili su nam se Beograđani (klub Palach u Rijeci im je bio nedodirljivi kult), ali ih nismo hebali 5%.
Najgori su bili bosanski srbi, vidjela se otvorena mržnja prema drugim nacijama s tog prostora.
Najveću frku mi je složio moj (naravno) Dalmatinac kojeg sam štitio od svega, a on mi zabije nož u ledja, šupak.
Inače, u obrani skopskog Roma, popušio sam "besu" od tipa s Kosova, vrlo zajebanog prezimena s tih prostora, kasnijih vođa Albanaca u ratu.
Naknadno je to "riješio" njihov "poglavica" (da, bili su plemenski organizirani), stariji tip, i oslobodio me sranja.
Došao sam tamo kao naivac, na kraju mi je sve bilo jasno - na nacionalizam jugoslavenskih prostora mislim.
Imao sam dodatni nadzor jer je moj vojnik bio Albanac koji je došao iz zatvora natrag na služenje vojnog roka, a bio je iz Keljmendijeve ekipe (paraćinski masakr).
U vrijeme održavanja miloševićevog "mitinga istine", oblačili nam civilke i slali na autoput da fotografiramo sva strana i diplomatska vozila koja dolaze u grad.
Kad je bila frka u Titogradu, sjedili smo spremni u kamionima s bojevom municijom u kasarni i čekali na zapovijed za polazak.
Mi sa zapada smo mislili da je to - TO, počinje rat i odlučimo da se probijamo (bježimo) prema Hrvatskoj (čato iz Sesveta je ranije posložio "nacionalne" ekipe po kamionima), kasnije nas opozvali.
Mo'š mislit' kako bi pojeli govno - bili smo kratki za tri godine..
Uglavnom, odlično iskustvo, nikad mi nije žao što sam "po vezi" (da, imao sam je, ali..) otišao tamo, u našem ratu mi je spasilo glavu nebrojeno puta, za razliku od mojih nesretnih (ali visokomotiviranih suboraca) kojima je upravo nedostatak vojničkih vještina presudio nesretno..