[Zgembo Admislic]

Bio u Jasenovcu dvaput. Nekad sredinom 80-ih i drugi put prije 3-4 godine. 1. put kao obavezna đačka ekskurzija, drugi put da odam počast postradalim srodnicima (neću da pominjem cifru tih "srodnika" jer mi niko ovdje neće vjerovati). Priznajem da sam malo varao vezano za ove srodnike jer su isti pokupljeni iz svojih kuća uz objašnjenje da idu u Jasenovac ali ih večina nije stigla do tamo jer su negdje usput sprovodnici dobili informaciju da u Jasenovcu nema mjesta, a bilo im valjda glupo vraćat sad narod kućama, pa su ih streljali odmah tu na mostu između dva Broda. Kao što je neko ovdje mudro primjetio, pravno utemeljeno, da se žrtve na putu za Jasenovac ili u okolini Jasenovca ne mogu pripisivati Jasenovcu, te da je velikosrpska mitomanija namjerno te žrtve "usput" pripisivala Jasenovcu da bi nabila krivnju Hrvatima, tako je i u mom skučenom umu usađeno da te srodnike pripisujem Jasenovcu, iako su zvanično, imenom i prezimenom samo 2 (dvoje) od njih stvarno završilo u Jasenovcu i dokumentovani kao žrtve.
E sad, razlika između te dvije posjete je kao da sam posjećivao dvije planete. Tamo 80-ih, od momenta ulaska u prostorije muzeja, grč u dječijem želucu, valjda još preosjetljivom za sve ljudske gadosti. Neizbrisive slike sječiva, okova, lanaca, fotografije hrpa ljudskih tijela sa nasmijanim dečkima u crnom pored, nasukana tijela na obali Save (izgleda da ustaše i nisu bili toliko osjetljivi na čistoću rijeke kako je to neko ovdje naveo, ko je prije 70 godina znao šta je ekologija). Uglavnom, u brizi za dječije želudce novih naraštaja, u modernoj Hrvatskoj je napravljena nova postavka 2006. u više artističkom maniru, sa staklenim pločama koje vise sa stropa i na njima nekakva imena, sa ponekim odjevnim predmetom logoraša, ili ostalim stvarima za svakodnevnu upotrebu, koje bi mogle biti dio postavke bilo kojeg drugog muzeja o životu prije 70 godina.
U povlačenju iz tadašnje RSK, ratni kustos Simo Brdar je prenjeo preko Save predmete iz originalne postavke i neadekvatno ih uskladištio po kojekakvim stanovima i depoima, Hrvatska je tražila povrat kako bi se Srbima onemogučilo da mašu istim pred javnošću, Srbi naravno nisu dali, i onda kao u špijunskom trileru, pod ko zna čijim pritiskom, 2000. Dodik predaje zbirku Muzeju holokausta iz Vašingtona, kao oni imaju mogućnosti da to bolje prezentuju, ovi opet Ameri čuvaju zbirku godinu dana kako su obećali Dodiku i onda ustupaju Hrvatskoj. Kao u pravom filmu, umješani Muzeji, Ambasade, jevrejski moćnici iz sjenke, američki kontigent SFOR-a, ministri, predsjednici, uglavnom, hepiend je zbirka vraćena Hrvatskoj. I nakon svih tih peripetija, Hrvatska danas ljubomorno čuva tu zbirku sakrivenu od očiju javnosti u nekim tajnim depoima, a znatiželjni posjetioci muzeja dobijaju umjetničke instalacije, igre svjetlosti i stakla.
Tamo početkom 90-ih, hrvatska desnica nas je ubjeđivala da je znanstvenim metodama utvrđeno da je u Jasenovcu ubijeno vjerovatno 80 000 ljudi, a ne više od 120 000 umjesto 700 000 koliko je tvrdila velikosrpska propaganda. Danas puleni iste te politike nas ubjeđuju da je tadašnja desnica bila previše prosrpski indoktrinirana i da stvarni broj ne prelazi 200, i to vjerovatno onih koji su pravili probleme.
Razblažavanje same muzejske postavke ide usko jedno sa drugim sa umanjivanjem broja žrtava. Za 20 godina će se muzej pretvoriti u muzej proizvodne tehnologije koja je korištena u radnom logoru, logor će se pretvoriti u mjesto gdje su dobrovoljci u vrijeme sveopšte gladi imali 3 obroka dnevno i zato sami dolazili masovno tu, a broj žrtava će se svesti na 5-6 samoubistava usljed duševnog rastrojstva, što je normalan broj i za mirnodopske uslove.