Da napravim kakav-takav uvod u pricu prvo: zivim vani i radim kao teta cuvalica u jednoj obitelji, dakle live in situacija. Dvoje je djece, curica od 9 godina i decko od 7, zive sa ocem koji je samohrani roditelj (i sa mnom, naravno). Majka je zbog alkoholizma i jos ponekog psihickog problema izgubila skrbnistvo i djecu vidja pod nadzorom dvaput tjedno.
Napominjem odmah da nisam formalno kvalificirana za brigu o djeci, snalazim se kako znam, ali ovakav nacin cuvanja djece je dosta cest tu gdje zivim, a rekla bih i da sam se dobro snasla u svemu tome s obzirom na situaciju. Kad sam tek dosla, djeca su bila malo rezervirana, posebno djecak, sto je mislim i razumljivo. Medjutim proslo je neko vrijeme i stvari su se bitno poboljsale, do te mjere da me mali sada ponekad zove "mama", sto ja
uvijek korigiram, kazem mu da bi njegovu mamu jako razalostilo da cuje da nekoga drugoga zove mamom, da je mama samo jedna, da ih jako voli i radi sto moze da bi bila bolje.
Curica je druga prica. Od djeteta s kojim se sve moglo, ona se pretvorila u curicu koja je toliko drska, bezobrazna i lazljiva da su to primjetili cak i roditelji djece s kojima se druzi i ide u razred. Srce me boli da je tako opisujem, ali nazalost to je realan opis.
Otac je sve prepustio meni, radi od jutra do mraka, a kad se vrati kuci skuha veceru i potjera djecu u krevet i to je njegovo bavljenje djecom. Vikendom je prezauzet svojom vezom i ljubavlju i samo gleda kome bi prije djecu uvalio. Dosta je krut i rigidan covjek, a istovremeno je jako osjetljiv na djecu. Ne vidim kako bismo mogli o toj temi razumno razgovarati bez da taj razgovor eskalira. Kad i sam primjeti takvo ponasanje male, razdere se da ce je poslati u internat i posalje je u sobu. Djeca imaju dosta zazora od oca i rijetko ulaze u konflikt s njime, tako da najvece posljedice snosim ja. Sljedece jutro mala je "bolesna" (stalno pati od umisljenih bolesti, a za doktora ni cuti), ajde nekako sredim sve, krenemo u skolu, pa ju opet "ulovi" i baca mi se po cesti, plocniku, gura brata s plocnika na cestu kojom auti prolaze... Ma uzas. O tome kako mi se obraca ni necu.
Ima li itko ikakav savjet? Zao mi je te djece i u biti posao je dobar, ali ja se s ovime ne mogu nositi vise. Ko za klinac sam jos nedavno dobila dijagnozu hipertireoze, jedan cvor mi je maligan, hormoni mi divljaju i cim ostanem sama smlavi me anksioznost, osjecaj agresije, nemoci, ljutnje. No to je manje bitno, imam svog lijecnika i moje zdravlje je moja stvar, ja cu to rijesiti.
Ipak na kraju sam snaga, ne mogu vise. Imam par prijatelja i partnera ovdje i svi mi kazu da je to nezdravo, da mi je nametnuta majcinska uloga... A i ja to uvidjam sve vise. Da zelim djecu, imala bi ih, ne mogu se nositi sa takvim emotivnim i ostalim teretom. A opet, draga su mi djeca, volim ih, ne zelim da se opet osjete napusteno od zenske uloge u svojim zivotima...
Ne znam, eto, komentirajte i pomozite misljenjima
