[Nemruth Dagi]

.....................gospodo....prijatelji, cijenjene kolege, dragi susjedi...moji prijatelji, molim malo za tišinu...bit ću kratak samo par riječi........................

.....eto, sedmog ovog mjeseca bio je tužan dan za sve nas koji smo poznavali našeg Stjepana.
Tužni glas se prenio našim kvartom.

Umro je iznenada naš Stip, Stipko kako smo ga zvali.....a iza svega u našim srcima ostade tuga. Izgubili smo jednog dobrog čovjeka, pravog susjeda, odličnog prijatelja, nježnog oca, vjernog supruga, vrijednog radnika....člana i doživotnog predsjednika našeg sportsko-ribolovnog društva UDICA...brata našeg, prvog od nas....brata pa udici...ode naš Stip, ode i ne vraća se više....a još jučer, još jučer nam je eto nesebično kako je samo on znao, pomagao. Od onog časa kad je doselio u našu četvrt iz svojeg rodnog sela....od tog časa naš Stip je bio pravi čovjek, velika duša...i veliko srce.

Svi vi koji ste ga poznavali kao počasnog i doživotnog člana naše UDICE, znate da je on bio ekspert, poznavatelj, stručnjak....privilegiran....sportsko ribolovni sudac koji je znao svoj posao....koji je u namjeri da ne iznevjeri svoj klub našu dragu UDICU, tu i tamo zažmirio, nesebično nagrađivao i kalkulirao bodovima na natjecanju, pratio ispite.

Ma sve bi dao za svoj matični klub, na nas, za sebe ...on je bio neprikosnoveni dio svega...on je pazio da se iskustvo prenese na mlade članove, za one koji su glasali za njega, brinuo se o našoj članarini, najčešće "Kod dva kedera"...on je mislio uvijek tri koraka ispred svih, on je mislio i na sebe.
On je vezama i poznanstvima namakao našem klubu staru napuštenu šodericu, našu Grabu, namako je i riblju mlađ tko zna odakle....i napravio čudo.
Mudro je investirao u Grabu, on je imao vještinu, sposobnost, znanje kako iz obične rupe napraviti posao stoljeća.
On je iz tuđeg ništa napravio čudo, profit za sve, naravno da mu je Bog dao i da je tako napredovao...i mi i on...on je tim sredstvima dovršio svoju kuću u kojoj je za članove našeg rukovodstva kluba uvijek bila otvorena vrata...domaća riječ, hrana i piće....
Njegova topla ljudska riječ rješavala je sve probleme, na svakog je utjecala, sve je provodila, kako je on htio.

E, moj Stip...moj brate po udici....

Nema te više, a tvoja obitelj plače...tuguju, u duši im velika praznina, nema im više hranitelja. Tko će sad voziti tvoj novi automobil na kojeg si bio toliko ponosan, tko će tako dobro gospodariti našim lovištem, tko će kontrolorati izlov i dilati ribu na veliko u restorane......djeca su premala, a supruga pretužna.

Tko dragi moj, tko....?

Ima tu još ženskih srdaca, koja će biti razočarana, ne samo srce tvoje supruge. Ima tu još tužnih srdaca koja su te voljela u praznim poslijepodnevima, kriomice, tiho, po motelima i jeftinim hotelima, onako potajno da ne znaju njihovi ribički muževi.
Mislio si da je za njih to privilegija. I one su tako mislile.

Da, moj Stip sve te žene, ljepotice ispustile su svoju suzu, ma cijeli pehar suza se nakupio. Sve one tuguju.

I mi tugujemo tvoji ribiči, tko će se za nas boriti u savezu, tko će za nas lagati, manipulirati, muljati......prodavati ispite i poklanjati dozvole za usluge, podmičivati nositelje funkcija, davati potajno provizije...sve za svoj, privatizirani klub. Tko će članovima našeg kluba posuđivati novac, uz minimalnu kamatu, ali sa dnevnim obrtajem te kamate.
Tko će nas povezati sa moćnim ogranakom vladajuće političke stranke, pripremati smicalice, dokusuravati se sa političkim neistomišljenicima, destkovati neprijatelje...ma tko bi to sve mogao sam bez politike, bez moći koje ona daje, samo nekima.
A ti si bio među njima.
Tko će vješati tuđi prljav veš, javno na konopac i iz toga kupovati bodove, vladati a sve to pretvoriti sebi u korist i omatati u celofan društvene koristi.

Ma kako ćeš se ti smiriti u vlastitom grobu, kad je eto tvoje carstvo iznenada palo, ti lokalni moćniče...ti kolutičavče, samo zlo od čovjeka, mali napuhani gade..osvetoljubivi kurjače, veliki ljubavniče, zelenašu...kako ti je sada kad si nemoćan, premiran, mrtav u svojoj raki, kad drugi vladaju tvojim klubom?

Kad su tvoje ljubavnice, ostale kod kuće uskraćene za ta vaša popodneva i tvoje ljigavo društvo...kako ti je kad svi znaju da su te našli stvrdnutog tijela.....kad su drugi s podsmjehom gledali tvoj rigor mortis u mizernom prigradskom motelu prljave posteljine po kojoj plaze žohari...gdje zalaze kamionđije u potrazi za ocvalim prodavačicama ljubavi....gdje se sastaju mafijaši, gdje se odigravaju igre izvan zakona....??

Kako ćeš sad ti mali arogantni crve, kad svi znaju, kad cijeli tvoj kvart bruji kako si se predozirao, do infarkta...kad je iza tebe na stoliću u običnoj derutnoj sobi motela, ostala prazna kutija Viagre, kad je osupnuta i šokirana prodavačica svojeg tijela tiho, bez buke izašla iz sobe...i ostavila te u smrtnom hropcu.

Tebe, nekadašnjem važnog čovjeka...dok su bolničari i policajci gledali tvoje ohlađeno tijelo i odmahivali glavom..kad su te stavljali na nosila i odvažali u mrtvačnicu...kad su prebrojavali tablete i u sebi se cerekali......kao, vidi neumjerenu budalu.....ti naš nezaboravni počasni predsjedniče kluba, naše drage UDICE...tuga se naselila u nas, tuga pomiješana sa veseljem.
Odahnuli su mnogi...mnogi te žale. Žalovanje ima samo jednu manu, teško se razlikuje prava žalost od hinjene tuge.

Ti sad bezimeno ploviš u paklenim mutnim vodama, kao grgeč skrivaš se u mulju vlastite savjesti...i čekaš da te netko kao ribu ulovi i izbavi te...ti bijedna dušo...pretvorena u običnu ribu.

Počivaj gdje jesi....ti počasni članu našeg kluba, svi smo ti vječno biti zahvalni što si nam otvorio oči, što si nas naučio, što si nam pokazao, naš dragi Stip, naš počasni predsjedniče...kako se vodi jedan klub.

Sada.....drage kolege i prijatelji braćo po UDICI, nakon svega pređimo na prvu i jedinu točku dnevnog reda naše izborne skupštine......................................... ...............