Quote:
Bijeli-Druid kaže:
S druge strane u vrijeme kada se penjemo prema osam milijardi stanovnika i prosječan stanovnik industrijskog i postindustrijskog svijeta troši daleko više resursa, nego netko kada Zemlja još nije bila toliko nastanjena ljudima, malo je suludo zagovarati 2+ (ili 3+) politiku kao nešto čemu bi većina trebala težiti. To ne znači da nitko ne bi smio imati više od dvoje djece, samo da to ne bi trebala biti norma. Neka svatko ima koliko želi ili nema ako ne želi, sve će to hegelovsko lukavstvo uma ionako regulirati. Samo neka to bude kroz što manje ratova.
|
Ovo boldano se podrazumijeva.
Mislim da je negativni prirodni prirast loš za društvo jer vodi staračkom društvu koje je ekonomski teško održivo, a i demokratski - zbog naravi starosti i zbog toga što bi manjina ekonomski produktivnih osjećala preveliki teret starih koji pak imaju demokratsku većinu. Naravno, imigracijom se to još uvijek može rješavati, više ili manje uspješno (u Kanadi izgleda sasvim uspješno, po Europi valjda uglavnom manje uspješno).
Što se tiče resursa, trošimo previše. Ne mislim samo u ekološkom smislu (da je samo ekološki problem, mogao bi slijediti zaključak: dovoljno je da nas bude manje). Mislim i u etičkom, i ne samo u smislu kršćanskog morala, nego i drugih tradicionalnih morala koji u prevelikom podilaženju raznolikim željama vide problem za razvoj osobe. Npr. vjerojatno bi neki stoik ili buddhist ili daoist smatrao da prosječni zapadnjak troši previše svega. Smanjenje populacije e da bismo mogli trošiti sve koliko nam se svidi nema granicu, kao što reče drug Hegel:
Ono što Englezi zovu comfortable nešto je potpuno neiscrpivo i napredujuće u beskonačno, jer svaka udobnost pokazuje opet svoju neudobnost te takvi iznalasci nemaju kraja. Neka se potreba stoga proizvodi jednako tako od strane onih koji je imaju na neposredan način kao i – i to još više – od strane takvih koji njenim nastankom teže postići dobit. Usmjerenje društvenog stanja na neodređeno umnogostručivanje i specificiranje potreba, sredstava i užitaka, koje, kao i razlika između prirodnih i umišljenih potreba, nema granicu.