Quote:
Lu´ kaže:
Kada sam odlazila i prvih mjesec dana bilo mi je o.k., neznam zašto me sada pukla neka osamljenost, kao da sam sama na svijetu, izadjem van s frendicama, al se opet osijećam tako sama grrrrr.....koji osijećaj. Inače, imam 26 godina.
Moji roditelji su se isto rastali prije 10 godina i kad se sjetim svega i kako je bilo mojoj mami sa dvoje dijece, bez ičega, pa je danas sretna, al opet, nadam se da će biti bolje.
Da mi je nekako premotati svoj život godinu dana unaprijed i da zaboravim sve...
Znam da je ovako najbolje za nas..al nemogu se pokrenuti nikako, nekako nemam volje, ništa mi neide od ruke, imam taj posao jedino što me ono drži, fax sam zapostavila.
Najradije bi odselila iz ovoga grada i krenula od nule, da neviđam ni njega i poznate ljude sa stopedesetpitanja i podpitanja kad te vide, pa zašto, zbog čega, kako...
Ili ono sažalijevanje, mrzim to, šta me ima tko žalit, i onda se osijećam još gore, kao da sam najjadnija na svijetu.
|
sve je to normalno, što sada osjećaš, ali vjeruj mi - bolje otići, nego ostati u odnosu u kojem više nema ljubavi i koji te više ne usrećuje.
U trenucima samoće, znaj da si bila sama i uz njega - što je daleko gore. Prema tome, sada ti je svakako bolje. Bol će proći, a osoba za tebe tek će doći... On to nije bio. A ti si krenula dalje.
I dobro je da jesi.