|
Popodnevna pjesma
Upuæujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuæu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slièna ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuæe utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuðenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oèi i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraæajuæi se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz èetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pešèenièkom mljekarstvu
Svim je bojama veæ moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znaèi danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, piæa, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reæi
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeæu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuæi neko nerazgovjetno piæe svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oèi providne i dragocjene jedne Èehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodreðena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obiènu i raskalašenu domaæicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeæe
šteta, nepovratno šteta
Arsen D
|