Quote:
NoWa kaže:
al nisam vidjela da se itko drugi potrudio...
1. vicevi i angedote ne bih svrstala u knjizevnost jer po meni nemaju 'tezu' umjetnicku vrijednost: posebice vicevi koji prolaze s vremenom u kojem su nastali. a kad vicevi prestanu biti smijesni,
2. nije tocno da je svaka umjetnost imala svoje mecene.
sto se Rusije tice, rekla sam da sam ju uzela za primjer kako bih opisala socrealizam. primjer!
3. - knjizevno djelo zaokruzena je cjelina nekog umjetnickog stvaralastva odredjene osobe: razlikuje se od izuma telefona ili krletke za ptice po tome sto nema svoju funkcionalnu vrijednost, vec sluzi samom sebi: poput slike.
|
Pa kad si se potrudila znaš da možeš očekivati i kritike.
1. Čini mi se da olako odbacuješ usmenu književnost. Danas knjige možemo jednostavno preskočiti: postoje tolika (vizualno)auditivna sredstva.
Uostalom ako ja samo recitiram svoje pjesme (recimo da su umjetnički vrijedne) i nikada ih ne zapišem, zar su zato isključene iz književnosti.
Čisto tehnički mogli bisno reći da je književnost ono što je u knjigama, ali umjetnička književnost može postojati nezavisno od knjiga, golema većina onog što je u knjigama obično je smeće.
2. I umjetnik mora od nečega živjeti, a pogotovo su danas rijetki pisci koji su toliko bogati da mogu pisati ne misleći na prodaju.
Dosta se lako može složiti formula uspjeha: kako napisati besteler,
ali nemoguće je napraviti formulu umjetničkog djela.
3. Naravno da umjetničko djelo nečemu služi: u ovom slučaju estetskom užitku čitatelja. Ako to napisano nitko ne pročita, ili ga nitko ne doživi kao umjetničko djelo - onda to nije umjetničko djelo.
Mislim da je inačelno pogrešno govoriti o umjetničkom djelu. Postoji samo umjetnički doživljaj, a za to potrebno barem dvoje.
Dakle ako napišem pjesmu ili roman, pa čitanje toga kod nekog stvori umjetnički doživljaj može se reći da sam stvorio umjetničko djelo. Tehnička sredstva su pritom posve nebitna.
No u uobičajenoj je praksi sve suprotno tome: "velika" su djela ona s velikom nakladom, hvaljena u medijima, i rasprodana u velikom broju primjeraka, tj. s velikom zaradom.
Dakako postoji i elitističko shvaćanje da su samo neki (izabrani) pozvani da prosuđuju umjetničku vrijednost djela, ali elite su uglavnom samoproglašene (arbitrarne), a danas u eri sveopće pismenosti (u tehničkom smislu), malokog je briga za te "elite".