[MelodyNine]

Bili smo

Odakle ja dolazim, jesen 1995. svima je značila nešto. I šaputalo se, i vrištalo. I siktalo se kroz zube. A meni je bilo 14 i ništa mi nije bilo važno. Satima bih pred ogledalom uvijala pramenove obojane u indigo plavo i pričvršćivala bi ih uz glavu, kao male plave buketiće. Kao da sutra ne postoji. Bilo je više kemikalija u tubi sa bojom nego u dvanaest petrokemijskih postrojenja. Možda je jedino moj kvart i cijeli okolni krajolik izgledao bizarnije od moje kose. A očajan je bio.

Očajni smo bili i mi, kvartovski klinci, kojima je davno prestalo biti jako fora što umjesto u kafić idemo sjediti na zidić od razrušene osnovne škole. Tu sam ga upoznala: imao je dvije cigarete u kutiji. Cigarete nisu bile iste marke kao kutija. Ponudio me je jednom, a ja sam odbila, pristavši bez pogovora udisati dim njegove cigarete, čiji se miris miješao sa vlažnim i pljesnivim mirisom jeseni pod sivim, kamenim blokom našeg neba.

Šake su mu bile crvene kao tek opalo lišće i pune čudnih, tamnih žila. Bila je to jesen bez lišća, drveće je bilo posječeno. Mislim da sam ga zavoljela u trenu kada je podigao jednu ruku pokazati grafit na zidu pokraj nas: „Bili smo ovdje, a sada više nismo.“ Nikada nisam saznala ko je napisao grafit, ali cijela je naša užasno tiha ljubav stala u tu rečenicu.

Naravno da je bio tužan. Tu sam jesen mogla voljeti samo nekog jako tužnog i jako crvenih ruku. Bilo je nešto u kretnjama i u kratkim, milim rečenicama koje je izgovarao što je odavalo dječaka koji ima sestru i majku. I da one imaju samo njega. Bilo je na njegovom zatiljku ožiljaka od bijega koji nisam mogla pojmiti, koji nisam mogla svesti na misao, o kojem nisam mogla razmišljati, i o kojem nisam mogla pitati, pa smo se ljubili. Uglavnom sam ga ja ljubila: kunem se da nisam znala šta radim. Ali svaki put kad sam htjela pitati nešto, dala sam poljubac. I dobila ga. To je bilo moj najbrži i jedini prelazak iz zapitanosti o nekome u čisti osjećaj nekoga, žestok i drhtav od neiskustva.

Shvatila sam da smo bili jedino što je živo u tom malom, sivom dijelu grada. Kao dvije žile, crvena i plava. Dvije posljednje boje, prije nego što sve zabijeli. Do sljedeće jeseni, on je već bio otišao.

Tu smo bili. A onda više nismo.