[loll123]

Molim vas za savjete ... Oprostite na dugackom tekstu...Moja situacija je slozena.Imam 18 godina. Zivim s mamom, bakom i djedom. Odvojeno zivim od tate i sestre jer oni zive u drugim gradovima jer rade tamo. Problem je sto meni mama, baka i djed brane stvari koje rade moji vrsnjaci i mlađi. Tretiraju me kao dijete od 10 godina. Kad odem s prijateljicom kazu mi "nemoj dugo/ dođi prije mraka kući..." i zovu me poslije dva sata iako je dan i ljute se kad ostanem duze po danu. Primjerice, prije par dana nakon sto sam zavrsila s ispitom mature, nazvala sam kući i rekla da ću ostati na kavi. Nakon sat vremena su me zvali i nisam se javila jer nisam cula mobitel. Javila sam se kad sam izasla iz kafica, a oni su bili ljuti jer sam ostala 2 sata na kavi. Osjećam se kao u zatvoru. Imam dečka, a ne smijem im reći da ga imam i moram izmisljati kako da se izvučem iz kuće, što da kažem njima da bih mogla izaći s njime van. Mama zna za njega i svaki puta kad ostanem s njim malo duze, ona me zove vise puta, salje poruke i paničari bez razumnih razloga. U posljednje vrijeme prijeti mi da će se ubiti što mi još više pogoršava situaciju. Ponekad trebam izaći s dečkom i onda me oni ne puste te budemo oboje razocarani i posvađamo se. To se dogodilo vise puta i ne odgovara ni meni ni njemu. On misli da ce nam se veza raspasti zbog ove situacije, stalno je loseg raspolozenja jer se ne mozemo viđati danima kad on ne radi. Ni ja nisam sretna s ovakvim zivotom. Cesto se osjećam usamljeno i često mi je jako dosadno jer nekad ne smijem izaći. Mnogi moji vršnjaci izlaze i druze se bez problema i s deckom/curom i s prijateljima i idu u grad i izlaze, a ja subotom navecer sjedim kod kuce i ne radim apsolutno nista. Ne znam kako da rijesim te svađe s deckom. Cijelo vrijeme se vrtimo u krug. On meni govori da rijesim to sa svojima i da im se suprotstavim, a ja njemu da ne mogu i da nije tako jednostavno. Međutim ne vjeruje mi da mogu dobiti batine od djeda jer je on "glava kuće" i nitko mu se ne suprotstavlja, a i bojim se maminih postupaka. Moj problem je što ne znam kako da razgovaram s njima i kako da zatražim tu slobodu. Ne znam kako da uspostavim mirnu i normalnu komunikaciju s njima. Ne znam kako da kažem baki i djedu za dečka. Ne znam kako će oni reagirati na to i hoće li mi zabraniti tu vezu. Mama i tata znaju za njega, ali nemaju utjecaja na ponašanje djeda i bake jer su oni glavni u kući. Mama mi cesto brani da idem s njim van iz razloga jer sam isla jucer ili prekjucer i govori da necu ic s njim svaki dan a ni ne idem svaki dan... Izađemo svaki drugi ili treci i onda kad ju ne poslusam prijeti mi da ce si nesto napravit,govori mi da joj je dosta svega i svih, da je meni on vrijedniji od nje i slicno. Od početka su me učili da skrivam većinu stvari od bake i djeda jer puno paničare i rade velike probleme od zapravo malih stvari. Primjerice, prije dvije godine dok sam bila 2. razred gimnazije, imala sam od sveukupno svih ocjena u godini 5 jedinica. I moj tata je to njima rekao i oni su se odmah uplašili da ću pasti godinu i počeli su govoriti da ako padnem godinu da neću ponavljati nego da će me prijaviti na biro da nađem posao. Ako imam 15 predmeta i iz svakog predmeta po 5 ocjena to je sveukupno 75 ocjena, a od toga 5 jedinica iz različitih predmeta nikako ne može značiti pad. Upravo zato se i bojim razgovarati s njima, jer sam uvjerena da ce dići veliku paniku oko toga, a nema apsolutno nikakve potrebe za time. Imam problem da kad ozbiljno razgovaram s nekim, da se često slomim i rasplačem. Ne znam zašto je to tako. Također imam i problem da često ne znam što da kažem te prešutim i tako ispadne da mi nije stalo do nečega, a ustvari mi je stalo, ali ne znam što bih rekla. Zapravo ne znam sama sebi iščitati misli. Puno se bojim različitih stvari. Imam strah od gubitka voljenih osoba i strah od velike svađe ili nesreće u obitelji i prijateljskom okruženju. Zato često zapostavljam sebe i svoje potrebe i borim se da ugodim drugima i da bude mir.
Unaprijed hvala.