Vidim da je nisam jedina u sličnoj situaciji.
i pripremite se na dugački post
U zadnje vrijeme u meni je pregršt negativnih emocija i bijesa (scena kada zazvoni mobitel i ja ga bacam i skačem po njemu bi to mogla dobro opisati, ali to nikada ne napravim jer ne želim biti destruktivna). Uvijek planem na muža ili roditelje (ironično je koliko mi netko mora biti blizak i drag da planem na njega), a onda me grize savjest. Uporno se pokušavam smiriti, ali mi ne polazi za rukom. Osjećam kao da mi kroz tijelo prolaze trnci koliko budem nervozna. U zadnje vrijeme u takvim situacijama zašutim i povlačim se u samoću jer ne želim bezrazložno povrijediti nekoga.
Prije nekoliko godina imala sam istu situaciju, ali tada sam znala uzrok – problem i riješila sam to i nestale su i negativne emocije. Sada ne mogu definirati što je razlog tome.
Čitala sam vaše odgovore i ostala zapanjena sličnošću. Miroljubiva sam osoba, ne volim konflikte. Ne mogu reći da me netko vrijeđa (muž, roditelji, svekrva, šef i ostali). Trudim se svima maksimalno ugoditi. Ali svaki komentar me toliko povrijedi da me obuzme istovremeno i tuga i bijes. Svjesna sam da sam sama uzrok tome jer sam emotivna i previše srcu primam mnoge stvari koje ne bih trebala i često puštam da drugi utječu na moje odluke.
Ne znam kako objasniti što
ja želim jer oni žele druge stvari za mene. Uh... lakše je kada znam da nas ima još.