Pogledaj jedan post
Old 23.05.2008., 16:19   #11
USPAVANA LJEPOTICA

Lanu sam upoznao sasvim slučajno, u autobusu. Kažu da se najveće ljubavi "događaju" upravo tako, kada im se najmanje nadamo, i sada znam da je to istina. Sudbina je udesila da sjednemo jedno pored drugoga, a prvo čemu smo se nasmijali bile su rezervacije naših sjedišta. Ja na sjedištu broj 27, a ona na broju 26, a upravo nam je po toliko godina bilo. Raspričali smo se kao da se poznajemo čitav život vjerovatno osjetivši da smo napokon pronašli svoje druge polovice. Lana nije bila pretjerano upadljiva ali, "na drugi pogled", bila je veoma lijepa. Na sebi je imala traperice, kratku majicu, patike, ni trunku šminke, krasila ju je duga, prirodno plava kosa, oči smeđe, krupne kao u srne. Podsjećala je na gimnazijalku, bilo mi je potebno manje od dva sata da načisto izgubim pamet za njom i već sam tada znao da je tu kraj mog lutanja i nemirnog života. Period zabavljanja sa Lanom pamtim kao nešto najljepše što je moglo da mi se dogodi. Volio sam i ranije, ali tada... Pametna, dobroćudna, strasna i iznad svega umiljata, toliko mi se uvukla pod kožu da sam se u njenoj blizini topio kao pahulja na dlanu. Zaboravio sam na sve oko sebe, činilo se da svijet postoji samo za nas dvoje. Planirali smo skromno vjenčanje, troje djece, kućicu u cvijeću... Nije nam se dalo.

Krajem tog kolovoza otputovali smo na more. Vrijeme nas nije poslužilo. Kiša je moru oduzela plaventilo, plaža je bila pusta, sivkasti valovi umorno su udarali o stijene, ali meni je pored Lane opet bilo lijepo. Kupao sam se u dubini njenih očiju, a njeno poželjno tijelo grijalo me je žešće od sunca. Ali, Lana nije izdržala, morala je da se bućne u vodi. Sunce je grijalo, plaža se napunila, ali je voda još uvijek bila veoma hladna. - Danijele, dođi... dođi! - izronila je i počela da maše rukama. Naravno, otplivao sam do nje, ali zato da je izvučem iz vode, a za tih nekoliko minuta koliko se praćakala u mojim rukama poput neposlušnog djeteta, imao sam osjećaj da mi je hladna voda potpuno zaustavila cirkulaciju. Poslije tri dana vratili smo se kući, a tjedan kasnije Lana je počela da kašljuca. - Eto šta si uradila. To ti je od onog brčkanja u ledenoj vodi - rekao sam kada se već toliko zakašljala da je gotovo ostala bez zraka. - Danijele, zaboga, od tada je prošlo deset dana. Da je tako kao što tvrdiš, razboljela bih se iste večeri - za trenutak je zastala, a potom dodala: - Jedino ako nisam "zaradila" upalu pluća, u tom slučaju simptomi se zaista ne pojavljuju preko noći. Prebacih ruku preko njenog ramena i privih je na grudi. - Ti si pametna djevojka, ali ponekad se ponašaš kao dijete. Sutra ideš liječniku, bez pogovora. - Obećavam - podigla je ruku i zagnjurila lice u moje grudi. Tada nisam znao da je to posljednja mirna večer u mom životu.

Sutradan se Lana javila iz bolnice. Kratko je rekla da zaista ima upalu pluća i da će neko vrijeme ostati na odjeljenju, a potom je prekinula vezu. Bio sam van sebe. To nije ličilo na nju jer mi nije rekla ništa od onog što sam želio da čujem: dođi, želim da te vidim, potreban si mi, ne brini, volim te najviše na svijetu. - Hej, dečko, pa gdje si ti? - razvukla je usne u osmijeh kada sam se pojavio na vratima. Tada nisam znao da se zapravo izvlači zbog našeg posljednjeg telefonskog razgovora pa sam se i sam nasmijao. - Ubiti ću te, znaš - rekoh grleći je. - Aha, jedva čekam - nasmijala se vragolasto. - I, šta kažu čike u bijelim mantilima? - Pa eto, bila sam naposlušna i zaradila sam upalu pluća. Obećavam da nikada više neću roniti u ledenoj vodi. - Koliko može da potraje? Mislim, koliko ćeš ostati ovdje? Tog momenta Lana se zakašljala do suza. Druga pacijentica, koja je tog trenutka ušla u sobu i vjerovatno čula samo moje posljednje pitanje, sjela je na svoj krevet i odmahnula rukom. - Ili će baš da potraje ili uopće neće trajati. Ako ostanemo, možda ima nade. - O čemu to govorite? - upitah zaprepašteno. - Ma, pusti Daru - Lana otpi gutljaj vode i pogledom ošinu ženu koja je, kao po naredbi, istog trenutka legla, pokrila se i ušutjela. - Lana, nešto kriješ. - Danijele, molim te, ne drami - polako je ustala, uhvatila me pod ruku i povela prema vratima. - Ova žena je veoma siromašna i živi sama. Odgovara joj boravak ovdje i bolnička njega i zato misli da će umrijeti ako je otpuste kući. Hajde, idi sad, isteklo je vrijeme za posjete. I dođi sutra - pogledala me je pravo u oči, popela se na prste i spustila poljubac na moje usne.

Otišao sam kući, spustio sam se na kauč i sklopio oči. Želio sam da zaspem, da prespavam čitavo podne, večer i noć, da skratim vrijeme do sutrašnjeg susreta s Lanom, ali nešto mi nije dalo mira. Da su slučajnosti moguće, u to sam se uvjerio, ali Lana mi nije odgovorila na pitanje koliko će potrajati njeno liječenje. Zašto se baš tada zakašljala? Da li je bilo slučajno ili je željela da izbjegne odgovor? I zašto je ona žena ušutjela kao zalivena kada ju je Lana pogledala? Možda je ta Dara živjela sama, ali teško da je živjela u bijedi. Imala je lijepo uređenu frizuru, oko vrata ogroman zlatni medaljon i na svakom prstu barem po jedan zlatni prsten. I ormarić do njenog kreveta bio je zatrpan voćem, sokovima, cvijećem. Ipak je imala nekoga. Bože, zašto me je Lana slagala? Ona nešto krije. Krije?! Otvorio sam oči i skočio iz kreveta. Mrak je već uveliko obavio grad, ko' će izdržati do sutra, pitao sam i izašao na ulicu. Otišao sam u lokal gdje sam se nekada sastajao sa starim prijateljima. - Ej Danijele, dobio si slobodnu večer! - dobacio je Vlatko. - Pa dobro, jednom u šest mjeseci i to je nešto - dodao je Miro. Nasmijao sam se. Znali smo se još iz školskih dana, prihvatili su i zavoljeli Lanu. Ne znam zašto sam prešutio da je Lana u bolnici, samo sam kratko rekao da je prehlađena, a onda smo prešli na druge teme: sport, politiku, ženske (mada su mi, "mrtvi ozbiljni", naglasili da nemam pravo glasa na tu temu). - A ti, da li ti imaš pravo glasa? - upitah Vlatka. - Šta učini sa onom rasnom crnkom, koliko mi se čini, kraj nje si se najdulje zadržao. - Seks nam je fantastičan. Ne znam da li ćemo nastaviti, ali sada je u dubokoj žalosti. - Aha, mora da žali što te je srela - već dobro popiti Miro prasnu u smijeh. - Daj, zaista nije smiješno - Vlatko ga značajno pogleda. - Nisam u toku - rekoh. - Ostala je bez brata. Kašljucao čovjek neko vrijeme, mislio da je to od cigareta, kad ono, rak pluća. I umre za mjesec dana. Samo što se oženio, žena pred porodom, a njemu jedva trideset. Tragedija, čovječe! Osjetih kako me noge izdaju. Zapravo, osjetio sam da mi se čitavo tijelo oduzima i da ću se šlagirati od straha. Morao sam što prije saznati šta je sa Lanom i nije me bilo briga što je dva sata poslije ponoći. Bacio sam novac na stol i bez riječi izletio iz kafića. - Tko ste vi... šta tražite ovdje?! - dežurna sestra odskočila je od stolice kada sam otvorio vrata. - Lana Ladan, soba 18. Preklinjem vas, šta je s njom?! - Izlazite! Znate li koje je doba noći, kako ste prošli pored osiguranja?! I, zaudarate na alkohol - dodala je nešto tiše i brzo zgrabila mobitel. - Zaboga Milice, zašto vičete? - na vratima se pojavio doktor. Zastao je i odmjerio me od glave do pete. - A vi? Kako ste se stvorili ovdje? Udahnuh duboko. - Popio jesam, ali nisam pijan. Nisam lud, ne želim nikoga da povrijedim, samo želim informaciju i ,obećavam, odmah ću otići. Molim vas... Doktor očima dade znak sestri da izađe i ona brže - bolje napusti prostoriju. - Ja sam Danijel - ispružih ruku. Znao sam da moram da igram na kartu pristojnosti. - Doktor Žarković - mladi doktor klimnu glavom i pokaza rukom na stolicu. - Sjedite Danijele, da čujem o čemu se radi. - Dakle, vi niste član obitelji, a nadam se da znate da doktorska etika obvezuje na diskreciju - rekao je kada sam pitao ono što me zanimalo.

Tada sam počeo da plačem, ali ne zato da bi se on smilovao, već zato što je nešto pokuljalo iz mene. Volio sam Lanu više od života, a nisam imao pravo znati od čega boluje. - Pogledajte - izvadio sam njenu sliku iz novčanika. - Za dva mjeseca trebalo bi da se vjenčamo, već smo smislili imena za našu djecu i... - suze su mi se u potocima slijevale niz lice. - Zaboga, zar vi nikada niste voljeli? - Dobro Danijele, jasno mi je. Da li možete podnijeti istinu? - Izgleda da ću morati. - Lana ima karcinom pluća. Isječak smo poslali, doduše, još uvijek nismo dobili potvrdu, ali na snimku se sve jasno vidi. Nažalost, sada je prekasno, to je podmukla bolest. - Koliko joj je ostalo? - upitah odsutno. - To je teško procijeniti. Mjesec, dva, tri... zaista ne znam. Biti će otpuštena za dva dana pa, znati ćete kada uđe u posljednji stadijum. - Da li ona zna? - upitah. - Naravno. Progutah knedlu. - Nemojte joj reči da sam dolazio i... - htjedoh da izustim "hvala", ali na čemu? Tek kada sam prišao vratima i na svom ramenu osjetio doktorovu ruku, postao sam svjestan svega što me čeka. - Danijele, žao mi je, morate biti jaki. Vijesti nisu dobre. Klimnuh glavom i potrčah niz hodnik. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne dočekam njen kraj. Ali, uzalud... Mojoj Lani se bližio kraj. Narednih mjesec dana prošli su kao u transu. Trebalo je da svojoj Lani uljepšam posljednje dane, da budem jak, da kraj nje izigravam sretnika, ali u dubini duše i u samoći svoje sobe bio sam najnesretniji čovjek na svijetu. Ponekad nisam mogao da odvojim fikciju od stvarnosti. Smijali smo se, vodili ljubav, sjedili pored rijeke i kovali planove za budućnost, činilo se kao da je ona epizoda bila ružan san, a onda sam umio da se zapitam da li se baš toliko volimo kada štedimo jedno drugo, ili smo sebični zato što prešutkujemo ono najvažnije, zato što planiramo budućnost koje neće biti i zato što tako lijepo lažemo jedno drugo? U svakom slučaju, držao sam je kao malo vode na dlanu i tada mi je bilo žao što je ranije nisam upoznao. Bar da mi je rodila djevojčicu, tako slatku i umiljatu kakva je i sama bila... Pa da mi ona ostane poslije nje.
Nastavak slijedi....
Nesretan is offline  
Odgovori s citatom