|
Ja vjerujem da patim od neke vrste paranoje. Ne znam je li to kod mene u tolikoj mjeri da zahtijeva liječenje, niti radi li se doista o paranoji ili nečemu drugome.
Ali, moj način razmišljanja je malo "pomaknut" i često mi otežava život.
Općenito: kad mi najbolje ide u životu i nemam nikakvih stvarnih problema, vrlo brzo se sjetim nečega oko čega se onda počnem brinuti.
Padne mi na um nešto što bi moglo poći po zlu i doista se oko toga počnem brinuti do te mjere da to utječe na moje raspoloženje - a radi se o izmišljenom problemu, o mojoj fantaziji da to nešto može poći po zlu i ubrzo doista počnem i očekivati da će to i poći po zlu. Apsolutno zanemarim činjenicu da nemam nikakav stvarni razlog tako misliti i osjećati.
Primjer:
1. Skupim nešto novaca i upustim se u kupnju nečeg malo skupljeg. Inače sam takva da uvijek imam rezervu novaca sa strane i nikada se ne dovodim u situaciju da mi je račun u banci prazan ili nedaj bože da odem u minus (mislim da bih onda poludjela).
Znači, potrošim neku malo veću svotu novaca na nešto (uvijek mi ostane novaca, nikada neću potrošiti sve, ma niti većinu onoga što imam) i ubrzo nakon toga počnem smišljati razne scenarije po kojima mogu ostati bez prihoda i krenem razmišljati da u tom slučaju nemam dovoljno novaca da se "pokrijem".
Nakon nekog vremena me takve misli počnu opsjedati i živim sa nekakvim grčem u želucu i strahom, gotovo uvjerena da će se taj scenarij iz moje glave i ostvariti.
2. Zovem nekoga na telefon i ta mi se osoba ne javi. U početku je sve OK, međutim ako se ne javi nakon nekog vremena (obično mi nije potrebno da prođe neki veći vremenski period - dovoljno je pola sata), počnem si fantazirati da mi se ta osoba namjerno ne želi javiti iz nekog razloga, kojeg također izmislim.
Npr. ako je u pitanju moj dečko - počnem umišljati da se iz nekog razloga ljuti na mene. To što ne mogu smisliti niti jedan suvisli razlog zašto bi se ljutio me ne sprečava da tako mislim. Milijun puta mi se nije mogao odmah javiti (pa čak niti nakon par sati), milijun puta se na kraju javio i objasnio zašto se prije nije mogao javiti, ali ja milijun i prvi put opet osjećam isto.
Iznajmljujem stan. Zovem podstanare i ne jave se odmah. Odmah počnem zamišljati najgore moguće scenarije - da su mi pokrali sve stvari iz stana i nestali, da je eksplodirala plinska boca u mom stanu i digla u zrak pola zgrade.... ma prestrašno što mi sve pada na pamet.
3. Inače ne volim tračati, niti sam tome sklona. Međutim, ponekada mi se, kao i svakom drugom, omakne, pa nekoga sa nekime malo istračam.
Ubrzo nakon toga me počne hvatati neopisiv strah što ako ta osoba to sazna, što ako nešto što sam rekla bude imalo nekakve dalekosežne posljedice (koje također izmislim u svojoj glavi, umislim si cijele scenarije u koje ubrzo počnem i vjerovati).
Ako tu istračanu osobu sretnem, kako god da se ona ponašala ili ophodila sa mnom, ja ću naći neku riječ, gestu ili pokret iz koje ću zaključiti da ta osoba zna da sam ju tračala.
Sve ovo što sam opisala vrlo često se kod mene manifestira i fizički - dobijem grčeve u trbuhu, a nerijetko i proljev.
Što da radim? Meni to zagorčava život, a ne mogu si pomoći.
Pokušala sam sa nekim ljudima o tome razgovarati (sa prijateljima, dečkom) i svi mi oni nastoje dati dobronamjerne savjete, ali problem je u tome što imam osjećaj da oni naprosto ne shvaćaju da si ja ne mogu pomoći. Počnu racionalizirati i objašnjavati mi kao malom djetetu da takvo moje razmišljanje nije racionalno - kao da to i sama ne znam.
Ja sam apsolutno svjesna toga da takvo razmišljanje nije ispravno, ali si unatoč tome ne mogu pomoći.
Bih li trebala potražiti stručnu pomoć možda? Naime, ja sam se već na to navikla i već jako dugo živim s time, pa mi nije baš često padalo napamet da bi to trebala "liječiti".
|