Quote:
Pravi Život kaže:
Neće.
|
Neke su stvari nekad grijeh, a nekad nisu grijeh.
Mene zanima što će reći pop na ispovjedi mome bivšem direktoru:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...&postcount=214
Sada ću vam reći jedan tipičan primjer legalne otimačine: Jedno poduzeće je bilo vrlo uspješno do početka Domovinskog rata. Normalno, u ratu sva poduzeća posluju otežano. Unatoč tome je država odlučila poduzeća privatizirati, uključujući i tu firmu u mojem primjeru. To se poduzeće sastojalo od nekoliko totalno tehnički odvojenih cjelina. Zbog rata su neke cjeline poslovale u nemogućim uvjetima. Jedini dio koji je mogao poslovati pozitivno je bila čarter-flota. Ova je mogla biti dislocirana van ratnih zona u državi, uključujući i odlazak sa njom u inozemstvo. Direktor poduzeća i njegovi sateliti su bacili oko na tu flotu, da je oni povoljno otkupe. Tako je i bilo: ovi su uz pomoć političke vrhuške podijelili poduzeće na odvojene cjeline, svaka po svojoj djelatnosti.
Objavili su oglas u novinama, koji je bio savršeno transparentan. Čarter-flota se prodavala na rate sa strogo određenim iznosima. U principu to i nije bilo naročito povoljno. Osobno znam neke ljude koji su bili odustali od kupnje tih čarter-plovila, jer im je računica pokazala minimalnu profitabilnost. Jedna stavka u natječaju je bila odlučujuća, a da nitko nije vidio njezin značaj. Stavka broj 7 je glasila: Čarter-plovila je moguće plaćati i u dionicama matičnog poduzeća. Ovaj stavak nije bio uopće sporan, jer se tako posluje bilo gdje u svijetu. Laici, kao i mnogo stručniji ljudi, uopće nisu uvidjeli mogućnost manipulacija sa stavkom broj 7. O čemu se radi? Radi se o tome da je država poklonila narodu, skoro besplatno više od 30% dionica cijelog poduzeća. Čarter-flota je bila vrijedna oko 20 % tog poduzeća kao cjeline. Ljudi su imali te dionice par godina, a da ih nisu mogli prodati niti po bagatelnoj cijeni (da i ne spominjemo da nisu nikad dobili ni kune dividende). Jednostavno ih u ratu nitko nije htio kupiti. Odjednom su se pojavili direktor i njegovi sateliti koji su nudili čak 25% od upisane vrijednosti na tim dionicama. Oni su plaćali svaku dionicu vrijednu 1000 DEM-a “dobrih” 250 DEM-a. Normalno, narod je navalio na prodaju svojih dionica, koje je ionako dobio besplatno, a nitko im ih nije htio kupiti ranije niti za 10 DEM-a. Sami pogađate suštinu stvari: Direktor i njegovi sateliti su platili čarter-flotu po cijeni od 35 % od realno tržišne. (platili su ranije 10% učešća). Da li direktora i njegovu ekipu za to peče savjest, odnosno da li je to grijeh što su oni napravili? Radnici tog poduzeća to smatraju plačkom, odnosno grijehom, a direktor samo lukavstvom. On bi njima, kao i ostalim potencijalnim kupcima mogao reći: ”Tko vas jebe, kad ste nepismeni i ćoravi, te niste uvidjeli važnost stavke broj 7”. Ja mislim da to nije bio usamljeni slučaj u Hrvatskoj privatizacionoj pljački. To je sve bilo moguće napraviti isključivo uz pomoć politike. Bez nje ne bi bilo moguća niti dioba poduzeća na tehničke cjeline, niti bi se bila pojavila famozna stavka broj 7. Što se tiče lukavosti, jedan je čovjek za taj pojam ovako rekao: “Molim vas, ne spominjite mi lukavost, to je za mene samo jedan blaži izraz za pokvarenost”.
Ja se mogu susreti sa ispovjednikom moga direktora. Te popu sugerirati da je za mene moj direktor jedan običan lopov i prevarant.
Ali kakva će mu biti pokora ??
Da li da izmoli 100 očenaša ili da mora vratiti što je lukavstvom stekao.
A može i sam sebe prijaviti uskoku.
Ali uskok može njemu reći da to nije kazneno djelo, jer je tako odlučio ustavni sud. Ili da je krivično djelo išlo u zastaru.