Quote:
Mallicz kaže:
Dakle zaključak je da se radi o odnosnoj čestici "jь". Osim primjerâ ispadanja cijele čestice jь u pridjevnim nastavcima "-skij" i "-skaja" u hrvatskom jeziku, što nije primjenjivo kod navedenih zamjenicâ, nekako mi se logičnije čini ispadanje jera (ь) na kraju riječi zbog njegove bliskosti s glasom "j", ali što je tu je. Shvatih kakvu-takvu logiku, zahvaljujem još jednom, ali usput moram primjetiti da su tî kratki glasovi jor (ъ) i jer (ь) iz staroslavenskog napravili totalni kaos u kasnijim fazama slavenskih jezikâ.  |
Nisam odmah mogao odgovoriti na ovo; pod zbrkom misliš na vokalizaciju?
Pa nije to baš kaos - lako ti je objasniti zašto imamo
živio i
živjela; zašto paradigma ide
ronilac,
ronioca i
otac,
oca; zašto je
htio, a ne *htjeo.
S tim u vezi, ne stoji ti tvrdnja o, citiram, ispadanju jera (ь) na kraju riječi zbog njegove bliskosti s glasom "j". Jer oni ni po čemu nisu bliski;
jer je tu u slabom položaju, ništa drugo. Konvencija je bila da se tada i ne čita.
Inače su se
jerovi u jakom položaju (kad je nakon njih dolazio još neki poluglas) vokalizirali (u štokavskom u
a, primjerice pьsъ > pas, ali u kajkavskom u
e, pes), a oni u slabom položaju (koji su nakon drugog poluglasa, koji nakon sebe nemaju nijedan drugi) otpali bi. To je uzrok tzv. nepostojanog
a: N otьcь (jaki - slabi) > otac; G otьca (slabi) > otca > oca.
Ili da se vratim na svoje, prvo se
živilъ, s poluglasom
jor (drugi,
jer, ispao je iz upotrebe) na kraju pretvorio u
živio. Vokalizacija je dakle tekla iz
l u glas
o (iz konsonanta u vokal, otud i naziv vokalizacija) na kraju sloga, što podrazumijeva i kraj riječi. Zato imamo
ro-ni-lac (
l je na početku sloga), a
ro-ni-o-ca izvedeno iz
ro-nil-ca (na kraju sloga).
Ima i slučajeva kada je vokalizacija dvostruka i proizvoljna, primjerice
selo može dati
selce, ali i
seoce,
čelo može dati
čelni, ali i
čeoni i sl. Ta se promjena provela samo u štokavskom, zato kajkavci i čakavci i dan-danas imaju
l u završnim slogovima (
kotal, bil, živil, živel), no nije rijetkost i da su ga se rješavali drugim načinima (npr. umjesto
zval imamo
zva, zvo, zvaja i sl. u dijalektima). Hajde, te dvostrukosti možemo nazvati zbrkom, no zapravo su rijetke.
A što se tiče jata (
ije, je, i, e), on se ispred
o uvijek pretvarao u
i. Zato imamo
htio, a ne
htjeo, no imamo
htjela jer je tu još
l, nema nikakvog
o (a nije bilo razloga da se vokalizacija provede jer nije na kraju sloga -
htje-la, htje-lo). Jat se ispred
o pretvarao ne samo u glagolima nego i u drugim vrstama riječi, zato imamo dvostrukosti poput
cijel i
cio,
dijel i
dio: ovdje je zanimljiv slučaj jer se u prvome primjeru uvriježio prvi, a u drugome drugi premda bi, striktno poredbenopovijesno gledajući, trebalo biti samo vokalizirano - tako i Šenoa ima
ko prikovan da je sio (sjeo) (Postolar i vrag).