[Ironside]

Ber kaže:
PERO S ONOGA SVETA - FERAL TRIBUNE

OPROST DRUGOVA
Petar Luković

...

Ali, onda sam again video TVB-prilog koji sam negde, deceniju, držao zaključanim u sopstveno-mentalno-recycle-binu: kamera, u širokom planu, pokazuje jna-dobrovoljačko-koljačke jedinice, čiji pripadnici, baš svaki od njih, u nekakvom nacionalno-modnom trendu, izgledaju kao seci uši-krpi dupe-vojnici; neki sa šlemovima, neki sa šubarama, neki sa šeširima, svi neobrijani, mnogi s bradama, većina njih u onim vojničkim smb-uniformama od čoje, kratki kaputići, čizme, vidljivo istaknuti noževi i oružje s kojim se maše pred kamerama, visoko uzdignuto, "Vukovar je naš!"

Dok se vije zastava s četiri ocila, vidimo kako Uniformisani zarobljene ljude teraju da na zemlji leže na stomaku, s rukama iznad glave; najmanje njih stotinu ćuti/šuti, jedan od oficira dobacuje u kameru da su ovo "ustaše", naređuje jednom da ustane, on ustaje, kamera zumira, predstavi se: Đuro, kaže on, usne mu drhte, a gde su ti sinovi, Đuro, pita oficir, kamera sve beleži sigurnom rukom snimatelja, ne znam gde su mi sinovi - kaže Đuro, a znaš li ti da ti sinovi kolju Srbe, oficir će onako strogo, po pe-esu; ne znam, mrmlja čovek (zoom in); kako ne znaš, ko ih je vaspitao da kolju Srbe - nastavlja oficir čiji glas čujemo; ja ih nisam tako vaspitao - kaže Đuro, više šapatom nego glasom; Glasnije, naređuje oficir; ja ih nisam tako vaspitao - ponavlja čovek kojem drhti brada; a ko ih je vaspitavao tako - u detalje zalazi oficir; negde sa zemlje, kamera se omakla, čovek se diže i kaže - sinovi su mu u Beogradu; čujemo jauk ali ne vidimo ko ga je udario... čujemo samo "Nemoj da lažeš", kamera švenkuje, nebo olovno nad Vukovarom, tisuće ljudi prolazi u nemoj tišini, opet se kamera zaustavlja na Đuri koji drhti svakim nervom; "Ne znam... ne znam", kaže on... "Šta ne znaš, pizda ti materina", čuje se iz offa, još jednom vidimo ljude na zemlji, kraj priloga, vraćamo se u studio Televizije Bgd odakle se javlja urednik, već famozni Milorad Komrakov koji objavljuje senzacionalnu vest: ubijeno je četrdesetoro srpske dece kojima su iskopane oči i od njih napravljena ogrlica... Vest je istinita, potvrđena, proverena, zar vam nismo mesecima pričali kakvi su, vaistinu, Hrvati?

Naravno da gasim televizor i da osećam mučninu i da se pitam - a ne verujem - da li je Đuro živ? Znam da je Milorad Komrakov u dobroj formi i da se, verovatno, ne seća ogrlice od dečijih očiju, tko da se seti maštovitih izveštaja iz Vukovara 1991., kad smo čitali (pamtim) da su se Hrvati, gle, za ovaj dvoboj pripremali vekovima (!) te su zato još u XVIII. stoleću napravili čitav sistem podzemnih kanala kako bi sjebali nevino-čiste Srbe dva veka docnije; bilo je izveštaja (pamtim) da su delovi Vukovara u kojima žive Srbi imali žutu javnu rasvetu, a dijelovi Vukovara gdje žive Hrvati - zelenkastu, ništa tu nije bilo slučajno, sve se - do poslednje žarulje - stavilo u funkciju antisrpstva!

Između dva lična napada kašlja koji izgledaju kao da je vreme da ćirilicom pišem testament, činjenica da "vukovarska trojka" (Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić, Miroslav Radić) uživa u svojim penzionerskim danima na isti bezbrižan način kao Života Panić - general, građevinac - upravo na desetogodišnjicu "oslobođenja" Vukovara, čini se jednim od onih tipično zločinačkih happeninga čiji ishod (gle!) uopće ne dodiruje Srbiju ili je dodiruje tako da nas za sve boli ona stvar! I tko je, uostalom, Đuro i zbog čega ga Luković toliko pominje?

------------------------------------------------

Nisu svi Srbi u istom điru, definitivno. Onaj goretekst je velikosrpski, a Pero nije s njim.

E moj Ber(ija), ovo je opis posljedica, a ne uzroka.

A ovo su uzroci:

Vukovarska tragedija ne počinje pokušajem ulaska tenkovske kolone JNA u Vukovar, ona počinje odmah poslije prvih demokratskih izbora i Tuđmanovog dolaska na vlast.
Naime, pobjedu SDP na izborima u Općini Vukovar, Tuđman, onako pametan, tolerantan i dobrostiv, doživljava kao izdaju. No kako on, a to je kasnije najzornije pokazao na primjeru izbora u Zagrebu, ne može dopustiti nikakvu "oporbenu situaciju", daje nalog lokalnom HDZ-u da iz drugog plana, po potrebi i nasilno, preuzme stvarnu vlast u Vukovaru. Ona tamo ima i izuzetno pogodnu osobu za to, Tomislava Merčepa, predsjednika lokalnog HDZ-a raspoređenog na mjesto sekretara Općinskog sekretarijata za NO.
Legalno uspostavljeni organi vlasti u Vukovaru su potpuno marginalizirani, a sva vlast je u Merčepovim rukama.
Merčep odmah kreće s represijom prema Srbima, ali i prema, doduše malobrojnim Hrvatima, koji su javno iskazali neslaganje s nasiljem prema svojim srpskim susjedima.
Srbi se privode (neovlašteno) u prostorije Sekretarijata za NO ispituju, maltretiraju, premlaćuju i ubijaju. Kuće i gospodarski objekti brojnih Srba lete ui zrak, a policija niti ne dolazi na uviđaj. Što vrijeme više odmiče Merčepova samovolja i nasilje eskaliraju.
Predsjednik SO Vukovar, pokojni S. Doklmanović (Srbin) i predsjednik IV SO, S. Lovrinčević (Hrvat), u ožujku 1991. zajednički pišu dva pisma Tuđmanu, nadležnim ministarstvima i Predsjedništvu SFRJ, tražeći zaštitu i uklanjanje Merčepa. Na prvo pismo nitko ne reagira, a poslije drugog, Tuđamn u potpunosti pokazuje svoju zlu čud, on ne miče Merčepa, nego raspušta legalno izabranu vlast i postavlja Marina Vidića Bilog za povjerenika Vlade RH za Općinu Vukovar.
Marin Vidić Bili ubrzo shvaća da ima silne ovlasti, ali da ga nitko ne sluša, jer je vlast skoncentrirana u Merčepu i njegovim kabadahijama, koji svakim danom sve više teroriziraju Srbe, koji se u sve većem broju počinju iseljavati u strahu za goli život.
U to vrijeme u Vukovaru još nema nikakvih oružanih sukoba!
Sada Marin Vidić Bili piše prvo pismo Tuđmanu u kojem eksplicite zahtijeva micanje Merčepa, odnosno omogućavanje prijenosa vlasti na povjerenika Vlade RH. Kako Merčep neće poslušati nalog, Ferdinad Jukić ga uz pucnjavu uhićuje i odvodi u Zagreb, gdje ga, umjesto da mu se sudi za nedjela koja je počinio u Vukovaru, raspoređuju na mjesto posebnog savjetnika ministra UP. Tad pristupa formiranju "merčepovaca" odnosno po zlu poznate jedinice MUP-a, "Jesenske kiše".
U Vukovaru pak olakšanje, Marin Vidić Bili preuzima vlast, imenuje funkcionare, zapovjednike PP i ZNG-a, situacija se smiruje, progoni prestaju, ali nažalost nakratko, samo do tzv. "imenovanja iz Zagreba", kojima se smjenjuju ljudi koje je imenovao Bili i na njihova mjesta nazad dovode oni koji su s Marčepom "radili reda". To izaziva reakciju Biloga koji ponovno piše pismo Tuđamnu i nadležnim ministarstvima, doslovce opisujući ljude koji su "imenovani iz Zagreba" kao kriminalce, nekompetentne i nedostojne funkcija na koje su raspoređeni. Pa će tako "heroja obrane Vukovara", Blagu Zadru, opisati onakvim što je i kakav je bio, kao običnu ništariju.