Evo mene!
Jako sam sretna što vidim kako je pozitivna vaša reakcija
Danas sam bila gore u azilu.
Nažalost već kada sam se uputila gore i pitala za neke informacije, domaći su me gledali ko luđakinju.
Imala sam dogovor sa glavnom curom gore (to je jedna od dvije sestre) koja se zove Sandra. Divna osoba, puna ljubavi prema tim psima.
Možda zapravo da krenem odpočetka;
Ja sam na godišnjem 50 km od Dubrovnika i kad sam prije par dana stigla kraj kujice koja ovdje u blizini živi, dočekao me mali preslatki pesek. Mršavijeg psa nikad nisam vidjela, a osim toga bio je povrijeđen. Slomljen lijevi kuk (iskočio od udarca + na istoj nozi otvorena rana od tog udarca. To mu je napravio tip koji ima kuću u blizini, a ujedno je i policajac. Njegova kuja se tjerala (mučena i zatvorena u posranom boksu 2x2m) i on je to napravio ovom malom mada je on tako maleni da nikako nije mogao do nje.
Maleni izgleda kao mađarska vižla al je duplo manji. Idealna veličina
dlaka prelijepa ko u konja sjajna i jako mlad. Ima max 1g.
Ovdje na forumu pronašla sam Sandrin broj i odmah je nazvala. Da sada skratim priču, Sandra je bila divna; organizirala prijevoz malenog do Dubrovnika. Bio je kod mene 3 dana. Pazila sam ga i mazila, maleni je ogromna maza i tako je lijepo odgojen da sam ga 15min zvala da uđe u kuću. Znao je sjesti na prag i promatrati me, o omiljeno zahvaljivanje bilo mu je da me cijelu obliže i usput mi pjeva nešto
Uglavnom, tako je nakon 3 dana došao jedan divan volonter i odveo ga u azil. Plakala sam ko luda, grozno mi je bilo jer mi je jako prirastao srcu. Uzela bih ga u Zg ali i sama imam već kujicu iz azila.
Dakle, danas sam bila u Dubrovniku i odlučila iskoristiti priliku.
Što se azila tiče, nije tako strašno. Nema puno malih boksova na ravnici već azil izgleda nešto tipa ZOO-a. Prije je bilo ljepše ali 2007. je bio taj prokleti požar koji je sve uništio. Boksovi su jako veliki i na više nivoa su. Psi su raspoređeni nekako prema karakteru
Imaju hrane. Dobivaju je od grada ali problem je u tome što grad redovito isporučuje hranu za 200 pasa, a tamo ih trenutno ima 320. Znači, bez obzira ako se broj pasa poveća, količina hrane se ne povećava
Problem je i voda jer je gore NEMA. Ovise o dobrim vatrogascima da im je donesu. Sandra se jako brine za te peseke. Vidjela sam ih bez ruku ili nogu i tako su veseli i trčkaraju okolo sretni i puni života.
Zna se dogoditi i da se dohvate međusobno i tada nažalost sve ide iz Sandrinog đepa. Ja sam uspjela vidjeti svojeg malog miša. Trčao je prema meni čim me vidio da sam sišla iz busa + još 10-tak drugih pasa
al sve je ok jer ti koji su vani su jako velike maze. Govorim to jer nije ti baš svejedno kad vidiš da 10-15 pasa juri prema tebi i laje
Svi su ok i samo žele da ih se pomazi
Što se slika tiče, ja sam to uspjela pofotkati mobitelom (dobar je, ima 5 mega) pa će slikice biti ok al nažalost neću ih moći staviti prije ponedjeljka jer nemam ovdje "pribor" za prebacivanje
Čim se vratim - stavim ih
Za one koji žele ići u azil, ovako;
bus kreće dolje s Pila (centar grada). Nije klasičan bus već je lijepi mali narančasti kombi na kojem piše Libertas. Cijena karte je ista (dakle 8 kn na kiosku). Pravac je Pile-Bosanka. Mjesto gdje je azil zove se Žarkovica i nalazi se na vrhu jako visokog brda. Vozite se cca. 15-20 min
Prvi ide ujutro u 9.
U 10:15 opet prolazi gore kraj azila i ide natrag dolje. Sljedeći sat u koji ide dolje je 12h.
To je ono kako sam ja bila.
Ne znam kaj bi još mogla napisati, pitajte ako vas nešto zanima.
Što se akcije tiče, mislim da možemo nešto napraviti. Tamo nema dobrih ljudi kao u Zg i nitko ništa ne poduzima. Molim vas predlažite ako imate ideja, a ja uskoro stavljam slike.
Moram još samo napomenuti da me je skroz ganulo kada je 2007. bio taj ogroman požar, a volonteri nisu htjeli napustiti pse i uspijeli su ih sve spasiti. Niti jedan pas tada nije stradao