|
Meni je psihijatrica rekla da se bijes akumulira u ljudima kad kroz dugi vremenski period imaju osjećaj da su svojim bližnjima nevidljivi. Kad duboko u sebi imaju osjećaj da ih bližnji ne čuju i da im njihovi osjećaji nisu bitni.
Nakon određenog perioda potiskivanja kreću ispadi. Kreće bijes i vriska jer čovjek želi biti viđen i saslušan. Želi vrištati da postoji. Bijes je tu izraz nemoći.
Kod mene to je krenulo još od djetinjstva. Oca nemam, a majka se oduvijek ponašala kao da su njeni osjećaji bitniji od mojih. Sve se nekako uvijek vrtilo oko nje i njenih problema i potreba, a ja sam imala biti kuš, jer što su moji glupi i nebitni problemi naspram njenih. Nekako se uvijek mene šlepalo uz druge i njima prilagođavalo. Dugo sam mislila da je takvo stanje normalno, jer su me odgajali na način da je normalno da se moje emocije ne validiraju. Čak sam dugo mislila da sam ja ta koja sam nezahvalna i koja ima “savršenu” obitelj, te sam bila naoko mirna i neproblematična...dok su se bijes i frustracije postepeno nakupljale ispod površine. A onda mi se nakon 30 godina prelila čaša.
Zadnje uređivanje Niska Grana : 14.10.2017. at 20:50.
|