Hadrijanove memoare su mi uvalili (možda bolje reći, podvalili
) na jednom ljetovanju, na prijelazu između sedmog i osmog razreda, kao, "da se mala obrazuje". Jasno, polupismeno trinaestogodišnje dijete
vrlo površnog razumijevanja povijesnog konteksta takvu knjigu ne može u toj dobi
cijeniti (osobito ako je ne čitate svojevoljno) - ono što je mene i dan-danas fascinira jest da sam neovisno o tome u njoj mogla
uživati, čisto s literarne strane. Jezik mi je bio prekrasan i iako sam ispočetka čitala preko volje, na kraju sam knjigu završila baš s guštom (na sveopće oduševljenje, jer su očekivali da će me morati tjerati da uopće pročitam barem do polovice). To je bio moj prvi susret s Marguerite Yourcenar i knjiga kojoj sam se kasnije često vraćala, kako sam napredovala i glede školskog znanja i glede nekog životnog iskustva, i tako sam je svaki put doživjela iz malo drugačijeg kuta. Po meni je to jedna od boljih knjiga koje sam u životu pročitala - sasvim slučajno otkriće.
To je vodilo tome da sam narednih 4-5 godina pročitala i većinu njenog opusa. Nikada me više ništa nije toliko oduševilo kao
Hadrijanovi memoari (eventualno s izuzetkom
Alexis, koja me osobito fascinirala kad sam bila mlađa), ali i dalje držim da su i ostale njene knjige prožete tom nekom posebnom niti koja ih automatski svrstava u ugodnija štiva iz mog čitateljskog iskustva.
Vatre sam možda čitala premlada i s prevelikim nerazumijevanjem određenih stvari pa me se nisu naročito dojmile,
Orijentalnih priča se praktički ni ne sjećam, kao niti
Ane Soror, iako imam zabilježeno da sam ih oboje čitala. Čitala sam i neku knjigu koja je bila ustvari podulji intervju s njom, kao i
Oproštajni udarac (dok
Crnu mijenu nikad nisam pročitala, ne znam zašto, a bili su zajedno u knjizi). Uglavnom, sve bi to trebalo ponovno pročitati iz neke odraslije perspektive (i inače imam taj problem s književnošću da sam previše toga pročitala premlada i kasnije se iz ovih ili onih razloga ne vratila tim knjigama) i baš mi je drago da sam vidjela ovu temu.
