Članak 53. zakona o HRT-u je vrlo kratak, jasan, razumski neodrživ i vjerujem osporiv na nebrojeno puno načina.
Idemo stavak po stavak.
(1) Vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni su HRT-u plaćati pristojbu.
Kako se dokazuje tko je vlasnik? U izoliranom slučaju je jasno da, ukoliko nitko nije vlasnik prijamnika, ovlaštene službe imaju pravo postupiti prema pravilnicima. No sporni slučaj raspravit ćemo u kasnijim stavcima.
Quote:
|
Vojky kaže:
Ne, HRT pretplata je porez na prijamnik, ne ovisi o gledanju programa.
|
Kontrolor HRT-a, ne inkasator, mi je u službenom razgovoru izjavio da nije bitno tko je vlasnik, da nema svrhe dokazivati tko je vlasnik i da oni traže tko gleda njihov program. Upitao sam ga je li spreman potpisati tu izjavu, na što je on izvadio primjerak zakona i pokazao mi stavak 2. Međutim opet nije riješeno pitanje kako dokazati tko je vlasnik. I on se opet vratio na to da oni traže tko gleda njihov program. Očit je raskorak između zakona i provedbe, barem dok se ne definira vlasništvo nad prijamnikom. Da ne govorim kako je upitna i odgovornost službene osobe u neispravnoj provedbi zakona. Ako tome svemu još dodamo i navode da su pojedinci sa sudova odlazili kao pobjednici izjavom da ne gledaju HRT, pa makar oni bili i neistiniti, može li se reći da se radi o suvislom i pravno uistinu utemeljenom zakonu? Osobno smatram: ne.
(2) Vlasnik prijamnika dužan je HRT-u prijaviti prijamnik najkasnije u roku od 30 dana od dana nabave prijamnika, a promjenu adrese, mjesta stanovanja ili sjedišta, vlasnik je dužan prijaviti najkasnije u roku od 15 dana od dana promjene.
Ukoliko uobzirimo i za potrebe analize prihvatimo stavak 1 i krenemo dalje, stavak 2 je logičan nastavak. Međutim, u provedbi se događa, izuzev manipulacija s odjavama, da se naplata doista izvršava po principu reketa, jer, iako je obveza vezana uz osobu, ne traže se dotične osobe nego se nastoji ubrati novac od vrata do vrata, bez obzira tko ih otvorio. Glede kontrola nakon odjave, ili čak u slučaju takve drskosti da netko ne prijavi prijamnik, po slovu zakona poduzima se kompletan pretres stana u potrazi za televizorima, radio prijamnicima, raznim tunerima i čak demodulatorima signala iz kućne radinosti? Ne izgleda li to više kao namet na prolazak elektromagnetskih valova kroz nečiji stambeni prostor?
(3) Vlasnik prijamnika nije dužan plaćati pristojbu ako prijamnik odjavi.
Ili ukoliko to izmanipulira. Jasno je zašto je to tako lako učiniti. Jer je zakon neispravan, nesprovediv i, kao i mnogi drugi zakoni, nedosljedno primijenjen samo na pojedine, slobodno ću reći, žrtve. Neki se snađu, i razumijem i podržavam njihovu želju da ne plaćaju ovaj besmisleni namet, ali bilo bi bolje kad bi se to zakonski riješilo.
(4) Visina pristojbe iznosi 1,5 % prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu.
To će reći nekih 4400 kuna. Potplaćeni, nezaposleni, umirovljenici, studenti i slični ne trebaju ni gledati televiziju niti slušati radio, čak niti biti punopravni članovi društva jer si to ne mogu priuštiti. Tko im kriv.
(5) Kućanstva koja u vlasništvu imaju dva ili više radijskih i televizijskih prijamnika plaćaju mjesečnu pristojbu utvrđenu u stavku 4. ovoga članka kao da imaju jedan radijski ili televizijski prijamnik.
Opet dolazimo do zanimljivog dijela. Što je kućanstvo? Stambeni prostor? Skupina ljudi koji imaju prebivalište na istoj adresi? Skupina ljudi koji imaju boravište na istoj adresi? Jesu li dužni plaćati ovaj namet na mjestu prebivališta ili boravišta? Što je s kućanstvima koja recimo koriste prijamnik posuđen od osobe koja u svom kućanstvu ima više istih i plaća pretplatu? Čini se da ipak sve to preteže s vlasništva prijamnika na gledanje programa...
Kao anketno pitanje postavio bih: Treba li slijepa osoba, a koja je vlasnik radio prijamnika, plaćati cijelu pretplatu ili samo njezin dio?
Da se ipak zaustavim...
Zaključujem da je riječ o, u najmanju ruku, diskutabilnom zakonu kojeg bi trebalo suspendirati i temeljito pravno ispitati, čega bi rezultat, uvjeren sam, moralo biti ukidanje navedenog zakona i traženje alternativnog, pravno utemeljenog načina za financiranje javne televizije. I radija.