[zebu]

...

Ostvarivanje imbecilnog i beskrupuloznog programa


Barbarski odnos prema rimokatolickim i grkokatolickim crkvama i, dakako, dzamijama na podrucju sjeverozapadne Bosne, kojeg su ocitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu nista drugo do neonacifasisti, doprinijeli su da na ovom podrucju sada dominiraju iskljucivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, sto je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Jer, spomenutim vandalskim cinom unistene su rimokatolicke i grkokatolicke crkve, u najvecem broju, pa su vrlo rijetke jos neporusene crkve, dok su porusene sve dzamije na podrucju koje je pod okupacijom srpskih vlasti. Ako se znade da je u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata doslo do unistenja sinagoga u Banjaluci (najnovija zidovska sinagoga i zidovski kulturni centar, sagradjen uoci Drugog svjetskog rata, tesko je ostecen prilikom saveznickih bombardiranja Banjaluke 1944. godine, ali nikada nije obnovljen i prepusten osnovnoj namjeni, jer je u preostalim prostorijama jedno vrijeme bila i jedina banjalucka tiskara, da bi polovinom sedamdesetih godina, potpunoma bio unisten; druga banjalucka sinagoga, koja je “prezivjela” Drugi svjetski rat, i katastrofalne potrese 1969. godine, uklonjena je da bi na njezinom mjestu bila podignuta zgrada Crvenog kriza?!), ali i do uklanjanja evangelistickih crkava, koje su postajale uglavnom stambeni objekti. Zahvaljujuci tom vandalskom cinu uklanjanja crkava, dzamija i sinagoga, koje je trajalo desetljecima, a koje je proisticalo iz jednog programa, jos je ostalo jako malo crkava izvan pravoslavlja koje bi mogle podsjecati na to da je na podrucju sjeverozapadne Bosne, postojao koji drugi narod doli srpski, odnosno da su ga nastanjivali vjernici drugih konfesija izuzev srpsko-pravoslavne.

Zatirani su i tragovi grobalja osobito muslimanskih i katolickih u jednom duljem vremenskom razdoblju. No, dok se je to u mirnodopskom razdoblju tumacilo potrebom urbanistickog uredjenja, polovinom sedamdesetih godina u Banjaluci se dogodio incident sa zidovskim grobljem u Boriku. Naime, zidovsko groblje, koje je bilo postedjeno razaranja u Drugom svjetskom ratu, unisteno je da bi se na njemu sagradili teniski tereni?! Taj bezdusni odnos prema grobljima, bolje reci prema mrtvima, osobito je izrazen kod velikosrpskih ekstremista. Turbeta (mauzoleji) su unisteni u Banjaluci, ali i drugim mjestima, kao sto su poravnata i muslimanska groblja u Banjaluci, pokraj Ferhadije i Arnaudije, u Prijedoru u naselju Stari grad, u Kozarcu i drugim mjestima. A na katolickim grobljima, na kojima je vrlo veliki broj spomenika od najboljeg materijala, jos pocetkom 1992. godine zamijecena su ostecivanja, rusenja spomenika ili odvlacenja dijelova spomenika (na banjaluckom groblju Sv. Marko, na Petricevcu, policija je konstatirala ostecenje cak 18 spomenika u jednom jedinom vandalskom naletu; dijelovi spomenika su koristeni za druge grobove - srpskih vojnika, pa je jedno vrijeme cvjetao kriminal te vrste u Banjaluci, u koju su dovozeni nadgrobni spomenici iz drugih manjih mjesta, s katolickih grobalja, koji su, nakon prepravke, preprodavani za veliki novac rodbini poginulih Srba). Ostecivanja i pljackanja , te rusenja nadgrobnih spomenika na katolickim grobljima su imala masovan karakter, u zupama: Surkovac, Kotor-Varos, “Marija Zvijezda” u Delibasinom selu, Mahovljani, Trn, Barlovci, Simici, Dragalovci ... dakle u mjestima nedalekim Banjaluci u kojoj su se najbolje mogli preprodati ukradeni spomenici.

U bestijalnoj mrznji da iskorjenjuju sve sto nije njihove vjere i nacije, srpski su sovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju sjeverozapadne Bosne, ubili mnogobrojne vjernike katolike, muslimane i grkokatolike, odnosno Hrvate i Bosnjake. Zabiljezen je strahovit progon vjerskih sluzbenika u svim konfesijama izvan pravoslavlja. Pocelo je sve jos vrlo rano, pocetkom 1992. godine, o cemu svjedoci i Priopcenje Ureda za tisak Svete Stolice od 7. kolovoza 1992. godine, uprilicenog poslije susreta i razgovora s Papom drzavnog tajnika Svete Stolice kardinala Angela Sodana, odnosno “Apela javnosti da se zaustavi nasilje u Bosni”, kojeg je uputio kardinal Kuharic.

“Biskup banjalucki, Njegova Uzvisenost mons. Franjo Komarica, ima poteskoca da pruzi ohrabrenje i pomoc najpogodjenijim zajednicama. Nedavno mu je zabranjeno da podje u Dragalovce, u dobojskom okrugu, gdje su katolici podvrgnuti najtezim mucenjima, dok je njihov zupnik zatocen u Doboju;

- Zupnik iz Ljubije, don Stipe Sosic, nalazi se s mnogim drugim u jednom zatvorenickom logoru u rudniku Omarska, nedaleko od Prijedora;

- u prijedorskom Dekanatu, don Ilija Arlovic, zupnik Stare Rijeke i dekan, nalazi se zatvoren s mnostvom vjernika u jednoj velikoj tvornickoj auli, u Sanskom Mostu.

Vlasti koje nadziru razlicite zone tjeraju u bijeg osobe koje ne pripadaju istoj etnickoj skupini, terorizirajuci, pljackajuci, zatvarajuci i ubijajuci narod”.

O tom svjedocanstvu zagrebackog kardinala Franje Kuharica bilo je govora i na zasjedanju Odbora za ljudska prava OUN-a u Zenevi, 13. kolovoza 1992., kroz istupanje predstavnika Svete Stolice mons. Christophea Perrea, koji je citirao neke ulomke iz spomenutog svjedocanstva-Apela: ”Stavljam te obavijesti na raspolaganje javnom mnijenju kao apel u ime progonjenih koji su izlozeni pokoljima i necuvenim ponizavanjima. Napadnuti su svecenici, zupnici, redovnice u samostanima, a bezbrojni vjernici prakticki su prepusteni na milu volju svakovrsnih nositelja vlasti. Velim “katolicima”, jer ne samo hrvatski nego i poljski, talijanski i ukrajinski katolici i katolici drugih manjina podnose istu sudbinu”. Jasno je da je ovo svjedocenje utemeljeno na “sigurnim i provjerenim obavijestima”, kako je naznacio kardinal Kuharic.

Predstavnik Svete Stolice je u povodu podastrtih cinjenica, istaknuo: “ne uciniti nista u ovom slucaju bio bi tezak grijeh propustom, za koji treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego medjunarodnu zajednicu u cjelini”, a zakljucio sa: “Sveta Stolica moli sve vjernike i ljude dobre volje da se sjete da se ni jedna civilizacija ne moze izgraditi na mrznji. Postovanje covjeka, svakog covjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svacijeg naprezanja da se izgradi mir”.